Više od ljubavi i mode

U parlamentu možda nema opozicije, ali ima zaista mnogo mladih narodnih poslanica i poslanika - debitanata. Kako je vajb koji su nova lica unela u visoku instituciju doživela verzirana skupštinska izveštačica i šta smena generacija u skupštini govori i o životu izvan njenih zidova?

Skupština Srbije u novom sazivu više liči na Zavičajni muzej kojem je u posetu došla maturska ekskurzija ili na kasarnu (iz priče) kad dođu „gušteri“, pa im ceo život zavisi od toga kako će ih „džombe“ prihvatiti.

Gde ovde može da se puši? Gde mogu da popijem kafu? Izvinite, kako da izađem iz zgrade?

Navedena su top tri pitanja koja su se čula po hodnicima tokom prva dva dana zasedanja. Već trećeg dana je, čini se, po skupštinskim kuloarima primećeno manje „Bambi hoda“ na previsokim štiklama, a kravate na premršavim vratovima već izgledaju malo zategnutije. Mladi lavovi stekli su sigurnost čim su prvi put uspešno ubaciti karticu i glasali „za“ čim se začulo zvono za glasanje.

 

Jorgovan trenduje

 

Ako i postoje ambicije „ove dece“ da pođu stopama dojučerašnje koleginice (a uskoro ministarke) Marije Obradović, to se za sada kod većine ne vidi. Neće ovde biti onih tabloidnih fotografija “pre i posle” – to pripada starijim generacijama, novi su svi došli lepi i doterani.

Povezan sadržaj

U ženskom delu saziva preovlađuju ljubičasti i jorgovan tonovi odeće, bluze su svilene sa karnerima i mašnama, uske suknje do kolena ili crne pantalone, baletanke ili baš visoke štikle. Mora se primetiti da su nestale lokne, tako popularne u prethodnom sastavu, a na velika vrata vratila se ispeglana kosa što prirodnije boje.

Momci skoro svi u sivim odelima, ređe crna ili plava, kravate jednobojne, česte su potpuno pogrešne braon cipele, ali vreme će to ispraviti. Ne znam čemu su ih učili na Akademiji mladih lidera (koja, takođe, nije izmišljotina ove vlasti), osim da „mora odelo“ i da, ako već nosiš naočare, ne bi bilo loše da budu „kao one što nosi šef“ – ram četvrtast, poželjno tamniji. Primetila sam jednog malog sa zlatnim okvirom, dajem mu dve nedelje da ga promeni.

Od novinara beže k’o đavo od krsta, provode mnogo vremena u velikoj sali (kao svi brucoši), ne prolaze kroz centralni hol, hodnicima se kreću u grupama, govore tiho, ali nisu zbunjeni i nesigurni. Ne više.

 

 

Ovo je generacija mladih političara koji se ne sećaju Srbije pre Vučića i misle da im sve to što su postigli „rođenjem i članskom kartom“ zaista i pripada. I tu ne mislim na Lava Grigorija Pajkića (za kojeg smo svi čuli čim se rodio) ili na Stefana Krkobabića (koji je treća generacija u najvišem domu), jer takvih je uvek bilo i oni nisu novost.

Interesantniji su ovi drugi, mladi, sa završenim fakultetima i uglavnom bez radnog iskustva. Kod većine vrlo mladih novih poslanika u biografijama piše šta su završili, eventualno koja im je funkcija u SNS-u, SPS-u ili SPAS-u i da su prvi put postali poslanici posle poslednjih izbora.

 

Reči zahvalnosti

 

U prvim govorima pred kolegama, prvo zahvaljuju predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću što im je pružio priliku da rade za svoju zemlju. Glasačima se ne zahvaljuju. O biserima da se od

Pirota do Beograda danas stiže za dva sata ili da je u prošlom sazivu opozicija uništavala inventar po skupštini – nećemo ovom prilikom. To neka bude oprošteno za početak. Sada je interesantno samo kako se novi mladi poslanici uklapaju u najviše predstavničko, zakonodavno telo države.

Novinari su u holu komentarisali da je sada, može biti, ovde najbolji provod za mlade – u sred korone sa mnogo vršnjaka, prilika za upoznavanje; svuda je opasno, a oni uživaju u novostečenom uspehu.

Od nečega što može da liči na flert za sada je primećen samo sjaj u pogledima mladih naprednjaka dok im starije kolege Dragan Šormaz i Zoran Dragišić objašnjavaju finese ruskog i NATO oružja.

A meni u glavi „Mir, brate, mir“.

 

Naslovna fotografija: Istinomer/Zoran Drekalović