Pošto partija (jamba)?

Ponovo najavljen Zakon o finansiranju stranaka (skraćeno od: Zakon o izmenama i dopunama Zakona o finansiranju stranaka) mogao bi da se nađe u skupštinskoj proceduri za koji mesec. Čuj, mogao bi. Moralo je odavno to da se dogodi. I tada, odavno, bio je najavljivan pa smo opet dočekali da ga najavljuju.

U međuvremenu, koje se zove veliki protok vremena, naravno da nije izglasan, donet i overen u Republičkom predsedništvu. Ostao je da živi u najavi kao neuspešan pokušaj jamba.

Ima, videće se, zakon neke dodirne tačke sa tom hazarderskom igrom. Oboje zavise od sklapanja kockica. Najređa je ona kombinacija sa svim šesticama. Koja najčešče opstaje samo u domenu najave. Ono što, međutim, jamb i zakon razlikuje jeste volja koja igračima jamba ne nedostaje a igračima oko zakona je preko potrebna. Dok ovi koji po čoji jure jamb imaju svu volju sveta da ih ogreje sunce sa pet šestica, ovi za čojanim zakonskim stolom čekaju svu podgrejanu volju političkog sveta.

Bilo bi premnogo nabrojati sve relevantne činioce političke scene i njihove izjave u vezi sa zakonom. Njih je proteklih godina bilo dovoljno za džepno izdanje ukoričenih najava i nadanja. Ali, to niko ne bi štampao. Zainteresovaniji smo za novo izdanje Zakona o… zakonu koje će, nadajmo se, upristojiti načine kojima će ubuduće stranke biti finansirane. Ovakva kakva je danas „transparentnost“ njihovih budžeta najviše liči na one koji su uspeli da bace pet šestica bez najave jamba. Većini se posrećilo. Sreća je oduvek bila imaginarna te je nepristojno pitati: odakle vam novci za preživljavanje stranke? Zato što su i darodavci imaginarni. Njihova imena se ne izgovaraju, o poreklu njihovog novca ne daj bože da neko pita. U svakoj stranci reći će da žive od članarine, koja je, razume se, simbolična.

I dok stranke žive simbolično i od simbola, zakon je u najavi. On će, kažu nadležni, sve da dovede pod konac. Verica Barać uporno tvrdi da se zakon kroji tako da će opet ličiti na švajcarski proizvod s mogo rupa kroz koje će mešetarenje nalaziti put. Dosadašnje načine finansiranja stranaka Baraćeva vidi kao prostor za pranje prljavog novca, korupciju, mito i monopol koji neće nestati ni donošenjem novog zakona, sira s mnogo rupa. Čemu onda zakon osim ako nije na nivou simbolike?

Recimo da on uskoro (i najzad) bude izglasan i donet. Hoće li ga svi poštovati, hoće li biti primenjivan, ako hoće da li će to biti jednako za sve ili selektivno? Na političkoj sceni uglas će svi reći i da hoće a i neselektivno. Svi osim Verice Barać. Ali ona nije političar. Otuda se njoj nekako više veruje. Ona ne odustaje od tvrdnji da će krupan kapital i dalje imati najjaču moć u strankama koje će finansirati daleko od očiju javnosti i zakona. Posredno će odlučivati o ciljevima, ideologiji i programu stranaka i partija koje dokapitalizuje.

Vreme, čiji protok merimo najavama donošenja zakona, treba da pokaže da li je odlučnost za dovođenje reda u finansiranju stranaka veća i jača od skepse koja kaže da su u dosadašnjoj prljavoj igri učestvovale sve partije. Kockice su već dugo na stolu. Dok čekamo da u Parlametu zakon u najavi dođe na red, da odigramo jednu partiju? Jamba.