Novi izveštaj EK o napretku Srbije – suština ili „još malo istoga“?

Nezgodna stvar kod izveštaja o napretku Srbije jeste što iza svake rečenice stoji čitav niz problema i celih priča sa svojim akterima, predistorijom, dinamikom i kontekstom. Nekome ko ne prati zbivanja u javnosti, ne zanima ga politika, mediji, niti "svijet oko nas" – a takvih je mnogo u Srbiji – takve rečenice znače malo ili ništa.
U utorak, 17. aprila, Evropska komisija trebalo bi da objavi izveštaj o napretku Srbije za 2017. godinu. Nakon što je godinama unazad ovaj izveštaj bio objavljivan u jesen svake godine, sa tom praksom je prekinuto 2016. – od tada pa sve do danas nije bilo godišnjih izveštaja Evropske komisije o napretku.
Godišnji izveštaj EK o napretku obuhvata tri velike oblasti: političke kriterijume (demokratija, reforma javne uprave, vladavina prava, ljudska prava i zaštita manjina i regionalna pitanja i međunarodne obaveze), ekonomske kriterijume, i oblast koja govori o sposobnosti preuzimanja obaveza koje proističu iz članstva u EU (po svakom poglavlju).
Za potrebe ove analize – a pred objavljivanje novog izveštaja za 2017. godinu – uporedili smo izveštaje EK o napretku Srbije u periodu 2014-2016. u oblasti političkih kriterijuma.
Nezgodna stvar kod ovih izveštaja jeste što iza svake rečenice u izveštaju stoji čitav niz problema i celih priča sa svojim akterima, predistorijom, dinamikom i kontekstom. 
Na primer, šta je rečeno sledećim rečenicama iz izveštaja EK za 2015. godinu
„Nezavisna regulatorna tela i Zaštitnik građana igraju ključnu ulogu u obezbeđivanju odgovornosti izvršne vlasti. Postoji razlog za zabrinutost ukoliko članovi vlade postupaju na takav način da podrivaju njihov rad.
Nekome ko ne prati zbivanja u javnosti, ne zanima ga politika, mediji, niti „svijet oko nas“ – a takvih je puno u Srbiji – ove dve rečenice znače malo ili ništa. A iza njih stoji čitava haranga na tadašnjeg Zaštitnika građana, iz svih oružja: od tadašnjeg premijera, preko raznih ministara, narodnih poslanika vladajuće većine, pa sve do televizije Pink, Hepi, svih postojećih tabloida (jer svi su u službi vlasti), i ponekih uslovno uglednih novina – samo zato što se Zaštitnik građana usudio da podnese krivične prijave protiv pripadnika „kobri“ koje su se štiteći brata Vučića i brata Malog upustili u sukob sa žandarmerijom tokom Parade ponosa 2014. godine. 
Ili, kako stoji u izveštaju za 2015: „U ovom odboru (za kontrolu službi bezbednosti, prim. Istinomer) se raspravljalo o istrazi koju je sprovela kancelarija Zaštitnika građana o događajima u kojima su učestvovala vojna lica u Paradi ponosa 2014. godine, kao i o navodima Zaštitnika građana da je Vojnobezbednosna agencija nezakonito presretala komunikacije. Komentari koji su dati tom prilikom, a kojima se omalovažava Zaštitnik građana koji je radio u okviru svojih ovlašćenja koja se odnose na civilnu kontrolu bezbednosnih snaga, otežavaju delotvoran nadzor.
A slučaj „Savamala“ još nije bio ni na vidiku…
I mnogo je takvih rečenica ili polurečenica koje ne zvuče nimalo dramatično na papirima koji stižu iz Evropske komisije, a koje „na terenu“, u realnosti deluju poražavajuće. Na primer, rečenica „Organizacije civilnog društva i borci za ljudska prava igraju ključnu ulogu u podizanju svesti o građanskim i političkim pravima u sredini koja često neprijateljski nastrojena prema kritici“ ponavlja se svake godine, i 2014, i 2015, i 2016, u neizmenjenom obliku. I na tome ostaje. A iza te rečenice, opet, stoje napadi, zastrašivanja, omalovažavanja, optužbe koje stižu od vrha do dna društva Srbije kreiraju taj neprijateljski stav, sa kojim ljudi koji rade u NVO moraju svakodnevno da se bore i promišljaju – da li je sve ovo vredno toga?
Generalno, u posmatrane tri godine, prema izveštajima EK, ogroman broj činilaca koji su sastavni deo tih političkih kriterijuma jednostavno – stoji. Ne mrda, ne menja se, ne poboljšava, ili se ponegde ponešto „našminka“, a preporuke su uvek slične ili doslovno iste. 
Štaviše, građani koji žive u Srbiji znaju da su se pojedine stvari i pogoršale, no, takvih stvari u izveštajima nema.
Na primer, izborni proces: „Utvrđeno je da je medijsko izveštavanje bilo nedovoljno analitično i da su na njega uticale političke stranke na vlasti, uključujući i putem javnog finansiranja, što je dovelo do široko rasprostranjene medijske autocenzure. Analiza Agencije za borbu protiv korupcije finansiranju izborne kampanje naišla je na nedovoljnu saradnju od strane Vlade u smislu pružanja podataka potrebnih za istraživanje eventualnih zloupotreba javnih finansija u izborne svrhe.“
O kojoj godini je reč? Moglo bi se razmisliti, zar ne? A reč je o 2014, kada (još uvek) mnogi procesi i državni resursi nisu ni izbliza bili toliko rutinski zloupotrebljavani u korist vladajuće većine.
No, u izveštaju za 2016. piše sledeće: „Kancelarija OEBS-a za demokratske institucije i ljudska prava (OEBS/ODIHR) i Parlamentarna skupština Saveta Evrope su utvrdile da su izbori ponudili biračima niz izbora, da su generalno sprovedeni u skladu sa zakonom, i osnovnim slobodama. Međutim, uočili su pristrasno medijsko izveštavanje, neprimerenu prednost vladajućih stranaka na zvaničnim događajima tokom izborne kampanje, kao i zamagljivanje razlike između državnih i partijskih aktivnosti. Jedan broj ranijih preporuka OEBS/ODIHR-a nije uzet u obzir, posebno one koje se odnose na to da se osigura da finansiranje kampanja i proces registracije budu transparentni. OEBS/ODIHR je konstatovao dalje nedostatke u zakonodavstvu koje se odnosi na mehanizam za rešavanje sporova i obradu rezultata. Tvrdnje o nepravilnostima tokom izbora treba da budu propisno istražene.“
Dakle, što bi inozemci rekli „more of the same„, uprkos jasno pogoršanoj situaciji od proleća 2014. do proleća 2016. A opet, predsednički izbori 2017. i beogradski izbori 2018. tek su usledili, gde su pomenute pojave narasle do grotesknih razmera – i za očekivati je da bude sve gore u narednim izborima.
Kada je reč o slobodi izražavanja situacija je slična: „Srbija je ostvarila izvestan nivo pripremljenosti u oblasti prava na slobodu izražavanja. Ipak, nije učinjen nikakav napredak prošle godine. Ukupni ambijent nije pogodan za puno ostvarivanje ovog prava.“
Stanje (jadno i nikakvo) novinara u Srbiji je pomenuto u više navrata. Tako, „Državni organi imaju važnu obavezu da rade na stvaranju sredine koja omogućava neometano ostvarivanje ove osnovne slobode (izražavanja), između ostalog reagujući i javno osuđujući pretnje, fizičke napade i slučajeve pozivanja na nasilje i govora mržnje od strane ekstremističkih grupa, usmerene protiv organizacija civilnog društva (OCD), zaštitnika ljudskih prava, novinara i blogera„, piše 2014.
Pa onda, sledeće, 2015. godine: „Pretnje i nasilje nad novinarima još uvek su razlog za zabrinutost. Krivične prijave i pravosnažne presude su retkost. Opšte okruženje ne doprinosi punom ostvarivanju slobode izražavanja.“
I na kraju, 2016: „Pretnje, nasilje i zastrašivanja novinara i dalje predstavljaju razlog za zabrinutost. Curenjem informacija u medije, npr. o toku istrage, ugrožava se lična sigurnost novinara i to predstavlja zadiranje u njihovu privatnost. Istrage i konačne presude za napade na novinare i zastrašivanje novinara su retkost.“
More of the same„, zar ne? I nigde, nijednom rečcom da ovakva atmosfera pretnji, nasilja, zastrašivanja (ali i omalovažavanja, etiketiranja, i poziva na progon) dolaze od samog državnog vrha u liku jednog čoveka, pa ma na kojoj funkciji se taj čovek nalazio. 
Štaviše, cinično deluje rečenica iz 2016, u kojoj se kaže da „u narednom periodu Srbija naročito treba da (…) osigura puno sprovođenje medijskih zakona, kao i da učini Regulatorno telo za elektronske medije u potpunosti operativnim kako bi se pružila podrška uredničkoj nezavisnosti u medijima.“ U međuvremenu, REM je postao potpuno neoperativan (osim kad treba da podrži jednu stranu usred izborne tišine, kao što je to uradio 2018), a urednička nezavisnost u televizijama sa nacionalnom frekvencijom i dalje je misaona imenica.
Tu su i uvek iste preporuke vezane za nezavisna tela: „Vlada i dalje treba da bolje sagleda uloge nezavisnih regulatornih tela i da garantuje da ta tela imaju odgovarajuće resurse kako bi efikasno obavljala svoju ulogu„, piše 2014, da bismo 2017, prilikom pravljenja budžeta za ovu, 2018, došli do toga da Poverenik informacije od javnog značaja ne dobije dovoljno sredstava da isplati zarade svojim zaposlenima.
Naivno i zabavno – nekom ko ne živi u Srbiji – deluje rečenica iz 2015: „Mora se i dalje jačati nadzor skupštine nad radom izvršne vlasti. Narodna skupština mora da poveća podršku koju pruža institucionalnoj ulozi nezavisnih regulatornih tela i kancelariji Zaštitnika građana i da podstiče sprovođenje njihovih preporuka“. 
Ne samo da se o izveštajima Ombudsmana i Poverenika već godinama ne raspravlja u Parlamentu, nego se nakon ovoga u Skupštini ustalila praksa da se glasa na zvonce, brutalno i bahato gazi Poslovnik o radu, a vladajuća većina guši glas opozicije u parlamentu donoseći besmislene amandmane „na kilo“ na sopstvene predloge, samo da iscuri i ono malo vremena tokom kojeg se opozicija može čuti na nekoj od televizija sa javnom frekvencijom. Kakav li će se „progress“ naći u ovoj praksi, ustanovljenoj prilikom donošenja budžeta za 2018. godinu?
Još u izveštaju iz 2015. Evropska komisija kaže da Srbija „naročito treba da obrati pažnju na to da (…) brzo usvoji nov Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije kako bi se ojačala njena uloga kao ključne institucije u još delotvornijoj borbi protiv korupcije.“ Identičnu rečenicu EK ponavlja i u izveštaju za 2016. godinu. U međuvremenu, novi Zakon o Agenciji nije ni na vidiku, a vladajuća većina se pobrinula da izabere takav Odbor Agencije koji će bez problema za direktora Agencije izabrati bivšeg člana i finansijera vladajuće partije, pa još i da smisli odgovor kako je sve bilo po zakonu.
Naravno, tu je još gomila informacija o različitim aspektima koje pokrivaju ovi Politički kriterijumi, a koji se ponavljaju iz godine u godinu. Na primer:
„Zakon o imovini (sopstvenim sredstvima) Vojvodine tek treba da bude usvojen, kao što je propisano Ustavom“ – svaki put, u svakom izveštaju ista rečenica. 
Ili „Upravni i upravljački kapacitet na lokalnom nivou je i dalje slab, a i dalje postoje znatne nejednakosti između opština.“
U 2014, EK ukazuje na „ozbiljan problem“ u tome što se „u oblasti javnih usluga i upravljanja ljudskim resursima, zapošljavanje tokom 2013. godine u znatnom procentu (60 %) nije zasnivalo na javnim konkursima„, te da „aktuelni pravni okvir i njegova neujednačena primena ostavljaju prostor da se na nepriličan način utiče na proces zapošljavanja„. Dakle, zapošljavanje na „neprličan način“ ili, u prevodu, partijsko zapošljavanje.
U 2016, „more of the same„: „Isto tako, izuzeci od normalnih procedura zapošljavanja su dozvoljeni za privremeno zaposlene, što čini oko 10% zaposlenih u državnoj službi. Pravno razdvajanje radnih mesta između političkih imenovanja i rada u javnoj upravi nije jasno sprovedeno. Politički uticaj ima ključnu ulogu u popunjavanju viših rukovodećih mesta, a više od 60% visokih državnih službenika nisu imenovani u skladu sa zakonskim odredbama. Broj visokih državnih službenika i dalje predstavlja oblast kojoj se pristupa sa posebnom pažnjom. Pravni okvir omogućava prostor za zloupotrebe prilikom otpuštanja.“
Slično je i kada je reč o pravosuđu. „Sudska nezavisnost nije osigurana u praksi„, kao eho ponavlja se iz godine u godinu, kao i rečenica da „Ustav i zakoni omogućuju politički uticaj (na pravosuđe)“. Ili: „Javni komentari o istragama i tekućim predmetima, čak i na najvišim političkim nivoima, i dalje ometaju nezavisnost sudija. Sprovođenje pravde i dalje je sporo.“
Ili: „Široka diskreciona ovlašćenja predsednika sudova i javnih tužilaca nad radom sudija i zamenika tužilaca su stvorila unutrašnji pritisak koji može imati negativan uticaj na njihovu nezavisnost.“
Ili: „U pogledu političkog uticaja na policiju, sudije i tužioce, ministri (i poslanici /članovi stranaka) i dalje kritikuju istrage o korupciji koje su u toku, kao i odluke suda.“
U međuvremenu, upravo je Venecijanskoj komisiji na ocenu otišao predlog izmene Ustava u vezi sa pravosuđem, protiv kojih je ustala cela stručna javnost, govoreći da će ovim izmenama pravosuđe biti pod još jačom političkom kontrolom. Kada kažemo „cela stručna javnost“, tu naravno izuzimamo GONGO udruženja (government-organized non-governmental organization) koja čine pekari, frizeri, bravari, obućari, koji su svi listom bili za predloženu promenu Ustava…
I u vezi sa policijom nekoliko rečenica stalno se ponavljaja, i glasi:
„Ne postoji nezavisan i transparentan nadzor nad radom policije.“
„Ne postoje jasni kriterijumi za zapošljavanje, unapređenje, razvoj karijere i vrednovanje rada zaposlenih u policiji, koji i dalje zavise od politički motivisanih odluka.“
„Sektor za unutrašnju kontrolu policije nije nezavisan niti u mogućnosti da preduzima posebne istražne radnje bez uključivanja obaveštajnih agencija.“
I tako se može nabrajati još nadugačko i naširoko.
U međuvremenu, tokom 2017. godine EK je izdala dva tzv. „non-papera“ o poglavljima 23 i 24 („Pravosuđe i osnovna prava“ i „Pravda, sloboda i bezbednost“)– jedan u maju, drugi u novembru 2017. godine. U ovom poslednjem iznet je niz problema sa kojima se Srbija suočava u ovim oblastima. Na primer:
-Nema napretka u obezbeđivanju delotvornog nadzora u oblasti borbe protiv korupcije. 
-Postoji ozbiljno odlaganje usvajanja novog Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije (ABPK).
Kasni se sa izmenama Zakona o finansiranju političkih stranaka. 
-Poverenik za slobodan pristup informacijama od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti još nije konsultovan (u vezi sa izmenama i dopunama Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja).
-(Nova medijska) strategija i prateći Akcioni plan koji se izrađuju pod nadležnošću Ministarstva kulture i informisanja i dalje kasne. 
-REM treba da obezbedi potpunu primenu propisa koji predviđaju da se svim kandidatima tokom predizbornih kampanja obezbedi jednak pristup medijima.

Kao što se vidi samo iz ovog delića polugodišnjeg izveštaja EK („non pejper“), mnoge ove ocene i dalje stoje, a ako su neke i urađene – poput izmena Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja – otišlo se u neželjenom smeru. Da li će godišnji izveštaj EK uspeti da realno prikaže koliko su stvari u Srbiji otišle u pogrešnom smeru, ostaje da se vidi – prema nekim neproverenim informacijama, EK je odlučila da i dalje „igra na sigurno“, i da tamo gde je nazadak očigledan stavi da „nije bilo napretka“… Ili kako su sami u svojim izveštajima više puta navodili: „Koordinacija politika nastavlja da se fokusira više na formalna, proceduralna pitanja nego na suštinu.“


Naslovna fotografija: Pixabay.com/Greg Montani