Godina krparenja

Dve i po godine prošle su u odlaganju rešavanja akutnih problema i smišljanju opravdanja zašto nešto nije urađeno. Poslednjih mesece Vlade obeležile su ostavke, smene, rekonstrukcija, jednom rečju – krparenje. Ah, da, i veličanje zakrpljenog.

U odnosu na prošli rođendan, Vlada ovu godišnjicu dočekuje u značajno izmenjenom sastavu, ali u sličnom raspoloženju; i dalje nas ubeđuju da su ispunili obećanja, da su uradili sve što su mogli u datim okolnostima i da im se nema šta zameriti. Tako su uspesi, ma koliko bili skromni, veličani, dok za kritike premijer neće da čuje.

„U martu i aprilu, nije bilo pada zaposlenosti već je broj zaposlenih povećan za 2.000.“ (Beta, 3. 6. 2011. godine)

„Naši najveći problemi su bili ekonomski i to zbog svetske ekonomske krize, i van toga ja ne vidim osnov za neku ozbiljniju kritiku.“ (Tanjug, 5. 7. 2011. godine) 

Svakako da ima zadataka iz ekspozea koji su obavljeni i na kojima Cvetkovićevoj ekipi treba odati priznjanje. Utisak je, međutim, da dobar deo tih poslova ne bi završili da nije bilo pritiska od spolja, pre svega EU i Haškog tribunala. Jeste, u poslednjih nekoliko meseci Vlada i Parlament su usvojili nekoliko važnih zakona, neophodnih za status kandidata za EU, ali po principu „odugovlačimo – oni nas pritisnu – mi im mažemo oči – oni zaprete – mi, ako baš nema kud, usvojimo“. A onda se to prikazuje kao evropsko opredeljenje, shvatanje značaja za sopstvene građane i kroz sličnu demagogiju.

Tačno je i da su za tri godine vladanja uhapšena dva najtraženija haška optuženika. Ali je prethodno probijeno nebrojeno mnogo rokova, zamajavani su predstavnici Tribunala i, što je najgore, sopstveni građani su dovođeni u rizičnu situaciju da im se ponovo uvode sankcije.

Po pitanju Kosova napravljen je, praktično potpuni obrt. Posle ubeđivanja da nema pregovora sa predstavnicima Albanaca i fijaska sa traženjem mišljenja Međunarodnog suda pravde, ministar spoljnih polova je skrajnut (razloge, doduše, treba tražiti i u stranačkoj politici), a država je promenila pristup kosovskom problemu. U poslednjih nekoliko meseci teku zvanični pregovori sa Prištinom, a postoje i oni koji su skloni da to proglase srpskim priznanjem Kosova. Čvrstih dokaza za tako nešto još nema, ali ono čemu se može nadati jeste da će Srbi na toj teritoriji konačno biti bezbedniji i steći više prava.

Utekli, najureni, rekonstruisani

Najznačajniji momenat u protekloj godini je sukob u koaliciji i remont Vlade. No, i pre nego što je došlo do svađe i rekonstrukcije, Cvetkovićev tim je pretrpeo izmene. Čovek koji je postao sinonim za dugotrajnu vladavinu, Tomica Milosavljević, u januaru je iznenada dao ostavku. Tokom osam godina vršenja ministarske funkcije mnogo puta je prozivan da treba da da ostavku – zbog lekarskih propusta i smrti nekolicine pacijenata, zbog kašnjenja, a zatim nabavke prekomerne doze vakcina, zbog malverzacije sa citostaticima, zbog sopstvene operacije u inostranstvu… – ali nijedan od tih razloga Milosavljević nije smatrao da je dovoljno velikim da bi odustao od posla koji je dobio da obavlja. A onda je, iz „duboko ličnih razloga“, rešio da se povuče. On, međutim, nije bio prvi koji je utekao iz Vlade. Nakon što je pokušao da stvari popravi iznutra, državni sekretar Marko Karadžić u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava je uvideo da ne može „šut s rogatim“ i da mu je, i pored ranijih obećanja, pametnije da digne ruke od svega. Njegov primer uskoro je sledio i pomoćnik u istom ministarstvu Petar Antić zbog neprofesionalnog rada ministra Čiplića. Da je u tom ministarstvu „nešto trulo“ nagoveštavali su već problemi prilikom konstituisanja nacionalnog saveta Bošnjaka, a konačna potvrda došla je u martu kada je ministar smenjen, a ministarstvo, praktično, ugašeno.

Osim pomenutog Čiplića, u rekonstrukciji Vlade „nastradali“ su i ministar ekonomije Mlađan Dinkić, finansija Diana Dragutinović, energetike Petar Škundrić, trgovine Slobodan Milosavljević i poljoprivrede Saša Dragin. Smena Dinkića je, svakako, izazvala najviše pažnje jer je jedan od nosioca koalicije i jer je, neposredno pred smenu, bio najglasniji u kritikama na račun premijera. Ispostavilo se, ipak, da se sve završilo mnogo bezbolnije. Dinkić je otišao u poslaničku klupu, a u njegovu fotelju zaseo je, opet, kadar G17 plus, Nebojša Ćirić, koji samo sprovodi ono što mu partijski šef zacrta. Da je zaista tako dokazuje i to što Dinkić i dalje putuje po Srbiji, otvara nova postrojenja, razgovara sa investitorima.

Osnovna karakteristika rekonstrukcije je da je izvršena po partijsko-koalicionom ključu i da se nikom ne zameri. Spajani su resori bez ikakve logike, kao, na primer, telekomunikacije i kultura, ali su na isti način i razdvajani, npr. rudarstva od energetike. Oni koji su smenjeni, opet, smešteni su na druge funkcije ili vraćeni na mesta na kojima su bili i ranije. I nikom ništa..

Ono sa čim Vlada nije uspela da se izbori i zbog čega treba da trpi kritiku jesu obećanja iz oblasti ekonomije. Nezaposlenost je i dalje ogromna, oko 770.000 ljudi čeka na posao, strani investitori i dalje oklevaju da dođu, pa dolaze tek kad dobiju novčane podsticaje iz budžeta, a poslovi u infrastrukturi, koja je označena kao zamajac, daju skromne rezultate. Cene životnih namirnica daleko su više nego na početku mandata, dok u isto vreme plate ne rastu ni približnim tempom. Domaća valuta nije mnogo oscilirala, ali je slabija nego pre tri godine. Privatizacija Telekoma završila se neslavno, podela preostalih besplatnih akcija kasni, a sa štrajkovima poljoprivrednika i nezadovoljnih radnika Vlada se suočava svakog meseca. I nakon svega toga premijer kaže „da je Srbija uspela da krizu prebrodi na nogama i da se sa njom izbori“. Šta bi tek bilo da smo poklekli…

Ono što se, ipak, mora priznati jeste da u poslednjih nekoliko meseci ima dobrih privrednih rezultata koji bi mogli da povuku čitavu ekonomiju ka napred. Koliko je to zasluga nove Vlade, a koliko činjenice da se privreda sama isčupala iz krize, za raspravu je. Usvojeno je i nekoliko važnih sistemskih zakona, kao i onih koji su nam na mapi puta ka EU. Da li je rekonstruisana Vlada uspešnija od stare? Nije, samo se mandat bliži kraju, pa mu ovo dođe kao predizborni epp.