Stanovi „kako valja“

Bivši ministar za infrastrukturu o izgradnji stanova za socijano ugrožene u čačanskom naselju Košutnjak. (Glas javnosti, 25. 4. 2008. godine)
„Mnogi su sumnjali u ovaj projekat i u Zakon, ali je sve završeno kako valja.“

Stanovi u čačanskom naselju Košutnjak, izgrađeni po Programu socijalnog stanovanja, uz donaciju Vlade Italije, a posredstvom UN Habitata, dobili su prve stanare baš pred izbore 2008. godine. U prisustvu ministra za infrastrukturu Velimira Ilića, predstavnika lokalne samouprave i donatora, uručeni su ključevi 76 stanova, koliko je na ovoj lokaciji izgrađeno za izbeglice i stambeno ugroženo lokalno stanovništvo. Prilikom uručenja ključeva ministar je rekao da je ceo projekat urađen „kako valja“ i najavio njegov nastavak.

Kasnije je, međutim, Anketni odbor Skupštine grada Čačka utvrdio da projekat ne samo da nije urađen valjano, već i da je tom prilikom oštećen budžet grada.

„Plaćanje 2,88 miliona (dinara) za ‘naknadne radove’ izvođaču, izgradnja 58 kvadrata manje nego što je predviđeno, potpisivanje ugovora koji nisu prevedeni sa engleskog, samo su neke od nepravilnosti koje je Anketni odbor Skupštine grada Čačka za ispitivanje rada Gradske stambene agencije uočio na projektu izgradnje 76 stanova za izbeglice i druga socijalno ugrožena lica. Svi ugovori i prateća dokumentacija koje su predstavnici ‘UN Habitata’ potpisivali sa Gradskom stambenom agencijom u Čačku od 2004. do 2006. godine bili su na engleskom jeziku i nisu bili prevođeni na srpski, pa se, kako se navodi u izveštaju Anketnog odbora, nije moglo utvrditi ko je i kakve obaveze preuzeo…Takođe, nisu završene pristupne saobraćajnice i parkirališta.“

Blic, 15. 9. 2011. godine

Izbeglice koje koriste stanove plaćaju kiriju, ali u odnosu na druge gradove gde su se gradili stanovi u okviru istog projekta, čačanski nemaju terase, balkone, ostave, podrume, niti zajedničke prostorije. Stanari, takođe, nemaju mogućnost da otkupe stanove.

Jedna od ključnih zamerki je i raspodela stambenog prostora. Tako su stanove površine od jedva 20-ak kvadrata dobijali otac koji živi sa ćerkom ili majka koja živi sa dva sina. Ipak, najdrastičniji primer je slučaj Dušanke Gavran koja se kreće uz pomoć invalidskih kolica i koja živi na četvrtom spratu u zgradi bez lifta.

Zbog činjenica koje je utvrdio Anketni odbor i problema koje su izneli sami stanari izjavu Ilića ocenjujemo sa „neistina“.

Ko se buni, ostaje bez stana
Izbeglice koje su se odlučile da ukažu na nepravilnosti oko raspodele stanova suočili su se sa mogućnošću da ostanu bez stanova jer Stambena agencija nije želela da produži ugovor o zakupu sa njima. „Pisali smo peticiju koju smo uputili Vladi i tražili da se reši naš slučaj. Imamo pravo na izbor, na otkup stanova kao i svi drugi. Međutim, kada je u aprilu bio produžetak ugovora, direktorka Brankica Jelić produžila je pojedincima ugovor, a meni i svima koji su se bunili i tražili pravdu nije. Kada sam nazvala i pitala njenog pomoćnika zašto nisam dobila produžetak ugovora, odgovorio je da je direktorka nekome produžila ko duguje i sedam kirija, a nekome nije iz inata. Ona je mene tužila i po njenoj evidenciji ja dugujem 15.900. Ali evo vidite uplatnice da sam ja izmirila svoje obaveze. To je njena osveta.“ (stanarka Nada Glišić, Ozon press, 19. 9. 2011. godine)