Od Kumanovskog, preko tehničkog, do Briselskih sporazuma

Posle 19 godina od završetka bombardovanja, deset od proglašenja nezavisnosti, sedam od početka dijaloga - kosovski čvor je i dalje zavezan. Uz sve sporazume i implementacije dogovorenog i onog neimplementiranog, retorika na obe strane sve je zaoštrenija.
Ko je i kada najviše izgubio Kosovo? Slobodan Milošević kada je prihvatio povlačenje vojske i policije sa Kosova, Boris Tadić za vreme čije vladavine je postignut dogovor o slobodi kretanja, diplomama, pečatima, katastrima, matičnim knjigama, ali i administrativnim prelazima/granicama i regionalnom predstavljanju ili Aleksandar Vučić pod čijom vlašću je Kosovo dobilo svoj pozivni broj, srpska policija i pravosuđe se integrisali u kosovski sistem, a obe strane se obavezale da jedna drugu neće blokirati na putu ka EU?
 
*
Foto: Fonet/ Twitter/ Maja Kocijančić

“Srbija je Kosovo izgubila pre svih ovih sporazuma, za vreme vladavine Slobodana Miloševića, kada je ukinula autonomiju Kosova 1988. i nije želela da razgovara sa kosovskim Albancima, već ih je proterala iz svih institucija, a oni su onda počeli da stvaraju svoje paralelne institucije, što je bio začetak stvaranja nezavisnog Kosova“, kaže u razgovoru za Istinomer Aleksandar Popov iz Centra za Regionalizam, dodajući da je tada još možda postojala neka šansa da se ovaj proces zaustavi, ali da je “sve posle bilo kasno i nerealno“.
 
Za Milana Antonijevića, pravnika, pitanje gubljenja Kosova je, kako je rekao, pogrešno.
 
“Sva ova tri sporazuma imala su i imaju za cilj normalizaciju odnosa, od zaustavljanja rata do ostvarivanja prava onih koji tamo žive, i tako ih i treba posmatrati, kao sporazume koji otvaraju, a ne zatvaraju vrata“, kaže Antonijević i dodaje da bi voleo da vidi da neki od tih sporazuma i dokumenata o implementaciji “zaista i vrate vladavinu prava i normalnost života na ove prostore“. 
 
Sporazum posle 78 dana rata
 
Podsetimo, Kumanovskim sporazumom, koji su posle pet dana pregovora 9. juna 1999. u vojnom šatoru potpisali predstavnici Vojske Jugoslavije, MUP-a Srbije i KFOR-a, a kojim je posle 78 dana okončano bombardovanje SRJ, Vojska Jugoslavije i MUP Srbije su u roku od 11 dana od potpisivanja morale da napuste Kosovo. Na njihovo mesto, prema sporazumu, planirano je raspoređivanje 50.000 vojnika pod komandom generala NATO koji može preduzeti sve mere i silu da spreči eventualni povratak vojske i policije Srbije na Kosovo. Državnu i društvenu imovinu na Kosovu je preuzeo UMNIK, dok je za tumačenje sporazuma bio nadležan isključivo KFOR. Narednog dana, 10. juna 1999. na sednici SB UN doneta je Rezolucija 1244 o Kosovu, na koju se, kao garant suverenosti na celoj svojoj teritoriji, Srbija poziva i danas – 19 godina od potpisivanja.
 
Bezuspešni pokušaji pregovaranja
 
Posle ovog vojno-tehničkog sporazuma do proglašenja nezavisnosti Kosova februara 2008. bilo je nekoliko pokušaja potpisivanja novih sporazuma. Ipak, svi su se završili bezuspešno. 2001. godine tadašnja Vlada Srbije pokušala je da vodi pregovore sa Ibrahimom Rugovom, neprikosnovenim liderom kosovskih Albanaca, čija je prvobitna “nenasilna borba protiv Miloševićevog režima“ ustupila mesto oružanoj pobuni. Do pregovora nije došlo. Nove značajnije pokušaje pregovaranja dve strane beležimo 2006. tokom koje su se predstavnici kosovskih Albanaca i Srbije u Beču sreli čak deset puta. 
 
Naredne godine u martu specijalni izaslanik UN Marti Ahtisari u izveštaju Savetu bezbednosti UN predlaže svoj plan rešenja za Kosovo, kao nadgledanu nezavisnost, što je Skupština Srbije neposredno posle toga odbila. Direktni pregovori nastavljeni su tokom cele 2007, kao i početkom 2008. godine. Takođe bezuspešno, posle čega je 17. februara usledilo proglašenje nezavisnosti.
 
Naredne tri godine nije bilo ni direktnih, ali ni indirektnih pregovora.
 
Od slobode kretanja do pahuljice
 
U Briselu je 8. marta 2011. godine počeo tehnički dijalog – za srpsku stranu Beograda i Prištine, za kosovsku Srbije i Kosova. Obe strane su, prema sopstvenim tvrdnjama, u Brisel došle spremne za dijalog, sa puno predloga koje bi trebalo da “unaprede život ljudi“. Prištinsku (kosovsku) delegaciju predvodila je Edita Tahiri, zamenica kosovskog premijera, beogradsku (srpsku) Borko Stefanović, politički direktor Ministarstva spoljnih poslova Srbije, uz posredovanje EU (pregovore je vodio Robert Kuper), ali i SAD (tročlanu delegaciju Vašingtona je predvodio Tomas Kantrimen, zamenik pomoćnika državnog sekretara za Evropu i Evroaziju). Za prvi sastanak su bile najavljene teme: katastri, aviosaobraćaj, telekomunikacije, predsedavanje CEFTA i izgled carinskih pečata. Status nije bio na dnevnom redu.
 
“Naše viđenje statusa i viđenje statusa Prištine su dijametralno suprotni. Iluzorno je očekivati da bilo ko koga ubedi da promeni svoje viđenje, tako da statusno pitanje ne treba tako definisati, već ga treba definisati da ćemo mi regulisati odnose između Beograda i Prištine. To je ono što je dobar eufemizam i čini mi se da to obuhvata sve o ono o čemu u Prištini itekako razmišljaju”, rekao je tada novinarima šef beogradskog tima za pregovore, politički direktor Ministarstva spoljnih poslova Srbije, Borko Stefanović.
 
*
Foto: FoNet/ EU TV Newesroom
Sa druge strane, šefica pregovaračkog tima Prištine, odnosno Kosova, zamenica kosovskog premijera Edita Tahiri, takođe ne krijući optimizam i zadovoljstvo započinjanjem pregovora, ipak je istakla da se radi o dijalogu dve države.
 
“Republika Kosovo je zadovoljna što je došlo do ovog tehničkog dijaloga sa Srbijom. Mogu vam reći da mi ovde dolazimo u pozitivnom raspoloženju i sa konstruktivnim pristupom. Na dnevnom redu je mnogo pitanja koja su praktičnog karaktera, mi smatramo da je uz malo kreativnosti moguće prevladati razlike i unaprijediti život ljudi, ali isto tako ovo može značiti napredak za obe države u pravcu evropskih integracija”, rekla je Tahiri.
 
Najavljene teme ipak se nisu našle odmah na dnevnom redu, koji je u međuvremenu i dopunjen. Pregovori su, uprkos optimizmu bili dugi i često bez rezultata. 
 
Prvi opipljiv rezultat, odnosno sporazume dobili smo 2. jula 2011, u petoj rundi pregovora i to o slobodi kretanja (prelazak administrativne linije/granice sa ličnom kartom, prelazak vozila sa tablicama KS, ali bez grba) i o matičnim knjigama (zajednički komitet kojim predsedava EULEX obavezao se da će “nastaviti da identifikuje praznine u nedostajućim matičnim knjigama od pre 1999). 
 
Početkom jeseni 2011, tačnije 2. septembra dobili smo još dva sporazuma. O carinskom pečatu Kosova i katastru. Dogovoreno je da će na pečatu biti natpis Carina Kosova, bez Republika. Ovo je dovelo do ukidanja uzajamnog trgovinskog embarga, što je, posle slobodnog kretanja ljudi, značilo i slobodno kretanje roba.
 
Dve delegacije 22. novembra iste godine potpisale su novi sporazum. O priznavanju diploma. Iako nije u potpunosti uspostavljeno međusobno priznanje obrazovnih sistema, obe strane su prihvatile diplome one druge strane. 
 
Najburnija runda tehničkih pregovora Stefanović-Tahiri bila je u vezi sa integrisanim upravljanjem administrativnim prelazima/granicama (IBM) i regionalnom predstavljanju Kosova. 
 
Ova runda trajala je tri dana, da bi se 3. decembra 2011. završila oprečnim saopštenjima. 
 
“Dogovorili smo se o zajedničkom upravljanju granicama između dve države, Kosova i Srbije. Taj dogovor jasno kaže da su obe strane pristale da primenjuju evropski model saradnje zarad bolje sigurnosti i kontrole na svih šest prelaza“, izjavila je Tahiri novinarima. 
 
Sa druge strane, Borko Stefanović je rekao da “dogovor o administrativnim prelazima nije postignut”, da je “ostalo da se definišu pitanja koja se odnose na slobodu kretanja građana”, ali i da je “srpska delegacija spremna da nastavi razgovore sa ciljem da se postigne dogovor do kraja”.
 
*
Foto: FoNet/ EU TV Newesroom
Uskoro je stiglo i novo saopštenje srpske delegacije iz Brisela u kojem se naglašava da je dogovor ipak postignut, ali i izjava predsednika Srbije Borisa Tadića, kojeg je IBM sporazum zatekao u Berlinu.
 
„Rešenje nije idealno, ali ja čvrsto stojim iza njega“, istakao je novinarima u Berlinu predsednik Srbije Boris Tadić. On je rekao da sporazum razume isključivo kao sporazum o administrativnim prelazima, a nikako kao sporazum o granicama i još jednom ponovio da Srbija nikada neće priznati nezavisnost Kosova. 
 
“Rešenje je usklađeno sa srpskim nacionalnim interesom i ne podrazumeva elemente tzv. državnosti Kosova. Obezbeđeno je da Srbija kroz službenike Ministarstva finansija ima značajnu ulogu u kontroli tog procesa na administrativnim prelazima”, rekao je Tadić.
 
Nastavak dijaloga usledio je posle više od dva meseca, a kao rezultat dobili smo još jedan sporazum. O regionalnom predstavljanju Kosova oko čega su se, kako se moglo čuti iz Brisela, vodili dugi i teški pregovori. Tada smo dobili Kosovo* (Kosovo sa zvezdicom), uz fusnotu “Ovaj natpis ne prejudicira status Kosova i u skladu je sa Rezolucijom 1244 i mišljenjem MSP-a o kosovskoj Deklaraciji o nezavisnosti“. 
 
Ovo je, baš kao i prethodni sporazumi, izazvalo oštre reakcije domaćih javnosti. U Prištini, pre svega Pokreta Samoopredeljenje, a u Beogradu evroskeptične opozicije. Sporazumima su se protivili i predstavnici Srba sa Severa Kosova smatrajući ih neustavnim. Ovaj sporazum omogućio je predstavnicima vlasti u Srbiji da nastupaju na međunarodnim skupovima, na kojima se pojavljuje i Kosovo. 
 
Podsetimo Srbija je zbog učešća Kosova često otkazivala svoje učešće na regionalnim skupovima, kao što je to recimo bilo na skupu o Zapadnom Balkanu, na Brdu kod Kranja marta 2010, kada je predsednik Tadić u poslednjem trenutku odlučio da ne dođe na skup, jer je skupu prisustvovao i tadašnji premijer Kosova Hašim Tači.
 
Navedenim sporazumima završena je faza tehničkog pregovaranja između Beograda i Prištine, odnosno Srbije i Kosova. Naredna, prema oceni analitičara, politička faza pregovora, započela je parafiranjem Briselskog sporazuma 19. aprila 2013. nakon desete runde pregovora.
 
Ulazak u kosovske institucije
 
Sporazum su parafirali tadašnji premijeri Srbije i Kosova Ivica Dačić i Hašim Tači, uz posredovanje visoke predstavnice EU Ketrin Ešton. Dogovoreno je formiranje ZSO (zajednice srpskih opština), integracija policije i pravosuđa u kosovski sistem, kao i raspisivanje lokalnih izbora do kraja 2013. na celoj teritoriji Kosova, dakle i na severu Kosova po kosovskim zakonima.
 
Obe strane su se ovim sporazumom obavezale da neće jedna drugu blokirati ka njenom putu prema EU. Dogovoren je i deo o telekomunikacijama, koji je podrazumevao da Kosovo dobije svoj pozivni broj, kao i o energetici. I ovog puta reakcije potpisnika bile su oprečne. Dok je za srpsku stranu on predstavljao korak ka ostanku Kosova u Srbiji i Srba na Kosovu, za kosovsku on je bio srpsko priznanje nezavisnosti.
 
*
Foto: FoNet/ TV FoNet

“Parafirao sam. Ovaj tekst je svakako povoljniji za našu stranu nego što su bili svi dosadašnji predlozi“, izjavio je tada premijer Srbije Ivica Dačić.
 
“Postizanje ovog sporazuma je priznanje Kosova, međunarodnog subjektiviteta, teritorijalnog suvereniteta i integriteta. Sporazum je osnova za normalizaciju odnosa između naših dveju država i naših naroda“, rekao je  kosovski premijer Hašim Tači.
 
Uprkos oprečnim izjavama usledilo je rukovanje dvojice premijera, što je samo par godina pre toga, bilo nezamislivo, jer su srpske vlasti odbijale da prisustvuju bilo kojem skupu na kojem učestvuje Kosovo. Sve do sporazuma o regionalnom predstavljanju i čuvenoj zvezdici, odnosno pahuljici koja je, prema rečima Edite Tahiri trebalo brzo da bude istopljena.
 
“Briselskim sporazumom iz 2013, koji je potpisala nova, odnosno aktuelna vlast, započela je nova, politička runda pregovora Beograda i Prištine, odnosno Srbije i Kosova, kao dve nezavisne države, kaže u razgovoru za Istinomer Aleksandar Popov, iz Centra za Regionalizam, objašnjavajući ovu svoju tvrdnju “ukidanjem dotadašnjih paralelnih institucija i integrisanjem policije i pravosuđa u kosovski sistem, ali i učeščem Srba sa severa Kosova na izborima 2013, koje je raspisala kosovska predsednica Jetifjeta Jahjaga, a ne tadašnji predsednik Srbije Tomislav Nikolić.”

Zajednica ili Asocijacija, izvršno upravljanje ili nevladina organizacija

 
Posle dve godine od Briselskog sporazuma usledio je još jedan sporazum dve strane. Novi tekst Briselskog sporazuma koji se u 22 tačke odnosi na  (zajednicu/asocijaciju srpskih opština) koji je podeljen na nekoliko celina: pravni okvir, ciljevi, organizaciona struktura, odnosi sa centralnim vlastima, zakonski osnov, budžet i opšte odredbe.
 
Prema ovom sporazumu ZSO će imati celokupan nadzor u oblasti obrazovanja, zdravstva, urbanističkog i ruralnog razvoja i ekonomskog razvoja. Ipak i ovaj sporazum baš kao i svi prethodni ostavlja proizvoljnost u tumačenju, a time i mogućnost za slavlje na obe strane. 
Zajednica (srpskih opština) će imati svog predsednika, potpredsednika, skupštinu, savet, grb i zastavu. Ona će odlučivati o sva četiri pitanja iz Briselskog sporazuma – od zdravstva, školstva, urbanog i ruralnog planiranja i ekonomskog razvoja, do toga da ćemo moći da je finansiramo iz Srbije. Nedvosmisleno se kaže da Srbija ima pravo da je finansira, bez poreza i taksi“, rekao je tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić, po potpisivanju novog Briselskog sporazuma.
 
Istovremeno, druga strana potpisnica isti sporazum, odnosno ZSO vidi potpuno drugačije, kao “nevladinu organizaciju”.
 
“Mi smatramo da smo prilično uspešno došli do ovih sporazuma, posebno zbog širenja suvereniteta Kosova na celoj teritoriji zemlje. Svi sporazumi su u skladu sa ustavom i zakonima Kosova. Asocijacija srpskih opština imaće podršku i sarađivaće sa Vladom Srbije, neće imati nikakvih izvornih ovlašćenja, ali će funkcionisanje tih opština biti u funkciji njihovog razvoja“, istakao je tadašnji premijer Kosova Isa Mustafa, takođe potpisnik novog Briselskog sporazuma. 
 
Kako Zajednica/Asocijacija srpskih opština još uvek ni posle pet i po godina od prvog sporazuma, odnosno tri i po posle drugog nije formirana ostaje otvoreno koja će ovlašćenja zapravo ona imati, ali i po kojim će se zakonima formirati. U drugom sporazumu, u nekoliko odredbi se pominju kosovski zakoni, dok se u nekim drugim odredbama sporazum poziva na prethodni Briselski sporazum, od 19. aprila 2013. gde se u jednoj od odredbi navodi “zakonske garancije (za uspostavljanje ZSO) biće obezbeđene odgovarajućim zakonom i ustavnim zakonom”. Bez preciznog navođenja kog Zakona i Ustava. Tumačenja ove slučajne ili namerne nepreciznosti  stručnjaci ipak slično tumače.
 
Borko Stefanović, lider Levice Srbije i bivši šef tima Beograda za pregovore sa Prištinom, smatra da je “u pitanju referenca na zakon Kosova, pošto Srbija ne može da pravi zakon koji trebalo da se primenjuje na teritoriji koju ne kontroliše odlukom ove Vlade“.
 
“Njima (srpskim vlastima) je, naravno, neprijatno i nezgodno da otvoreno kažu građanima na šta su pristali. Pregovori se uvek vode oko uticaja na odluke Vlade Kosova i tako je bilo od 1999”, navodi Stefanović, uz opasku da “u tačci 4. Briselskog sporazuma jasno piše da je ZSO u okviru kosovskog sistema“.
 
Nikola Burazer, programski direktor Centra savremene politike, ukazuje da se i u Briselskom sporazumu i o Sporazumu o ZSO navodi da će Zajednica morati da bude uspostavljena u skladu sa kosovskim zakonom.

 
“Međutim, ostalo je otvoreno pitanje da li su u pitanju važeći zakoni Kosova ili zakoni koje će Priština morati da usvoji ili izmeni da bi se Zajednica uspostavila u skladu sa sporazumom”, objašnjava Burazer.

Patriote vs izdajnici, runda XX

 
Danas posle više od osam godina od početka tehničkih i tri godine od početka političkih pregovora situacija je, čini se, daleko od rešenja. Uz sve sporazume I implementacije dogovorenog i onog neimplementiranog, retorika na obe strane sve je zaoštrenija. Uz optužbe upućene onoj drugoj strani, srpska proziva kosovsku za poreze i najavu formiranja kosovske vojske, ali i neformiranje ZSO, kosovska srpsku stranu optužuje za stvaranje Republike Srpske na Kosovu.
 
Optužbe su sve češće i unutar samih sebe. Dok na Kosovu kosovska opozicija, koju predvodi Samoopredeljenje, proziva Tačija, dotle u Srbiji Vučić proziva opoziciju za predaju Kosova
“Prethodna vlast, do 2012. godine, stavila je pečat i vosak na kosovsku nezavisnost. Sadašnja vlast se bori da dobije šta može za svoj narod i svoju državu“, rekao je aktuelni predsednik Srbije Aleksandar Vučić, 30. juna 2018. u Ljigu, dodajući da “i da jedan metar dobijemo, dobitaj je, jer sada nemamo ništa”.
 
*
Foto: FoNet/ Tv FoNet
Sličnu poruku Vučić je poslao i iz Ankare, 10. jula 2018.
 
“Šta još imam da izgubim, koji deo KiM još nisu predali. Ja mislim da Srbija samo može da dobije u mnogo čemu, a vi mi recite šta je to što Srbija još može da izgubi. Gde to još nisu postavili granicu. Kod Zubinog Potoka su otvorili granični prelaz na Brnjaku, jesam li ja to uradio ili Jeremić, Ðilas, Obradović i DS”, izjavio je Vučić. 
 
I na samom Kosovu u severnom delu Kosovske Mitrovice, 9. septembra 2018, predsednik Srbije prozvao je bivšu vlast.
 
“Oni su 2008. godine priznali nezavisnost Kosova koju je priznalo 100 zemalja sveta. Mislite li Srbi da možemo da ne platimo cenu za sramni zahtev koji su uputili Međunarodnom sudu pravde za ocenu proglašenje nezavisnosti Kosova. Imali smo najbahatiju vlast”, ocenio je predsednik Srbije.
 
Ako su u pregovorima sa Prištinom, odnosno Kosovom, od kad je ovaj deo srpske teritorije proglasio nezavisnost, učestvovale obe vlasti, posle čega su ostali dokumenti o toku pregovora i sporazumi, postavlja se pitanje zašto aktuelni predsednik Srbije, jedan od potpisnika već pomenutih sporazuma, veoma često za trenutno stanje na Kosovu proziva prethodnu vlast.
 
Za Aleksandra Popova iz Centra za Regionalizam ovakva Vučićeva retorika nije iznenađenje.
 
“Vučić sebi nalazi alibi za neke stvari koje mora da uradi. Za početak da potpiše pravno obavezujući sporazum, ali je pitanje  i da li će uopšte tako nešto uraditi”, kaže Popov dodajući da je zapravo u interesu i Vučiću i Tačiju, koji, kako je rekao, igraju dupli pas, da celu stvar razvuku, kako bi pažnju odvratili od stvarnih problema i dodaje da oni stvaraju napetosti kako bi skrenuli pažnju sa unutrašnjih problema.

 
„Ako bi se pristupilo rešavanju problema, višestruki je rizik za obe strane. Ukoliko bi se potpisao pravno obavezujući document, onda oni (Vučić-Tači) kao patriotski kapacitet nisu neophodni”, kaže Popov.

Za Milana Antonijevića, pravnika po struci, optužbe za izdajstvo, su “pre svega kontraproduktivne ”, ali očekivane “jer su pokušaj pronalaženja izlaza iz situacije u kojoj se država trenutno nalazi”.

 
“Sve izjave koje idu ka takvim optužbama idu zapravo ka podelama i ne doprinose smirivanju situacije, već naprotiv. Svaka takva izjava nas vraća unazad”, kaže Antonijević za Istinomer, dodajući da u društvu mora postojati konsensus kada su ovakve stvari u pitanju. 
“Konsensusa u Srbiji nema, jer se političari bore za glasače, a ne za kvalitet njihovih života”, zaključuje Antonijević.
 
“Tačijevi Srbi”
 
A upravo bi sporazumi, koji su potpisani ili čije se potpisivanje još uvek čeka trebalo da poboljšaju kvalitet života ljudi koji žive na Kosovu. I to onih severno, ali i južno od Ibra. Život se na ovom delu teritorije odvijao i pre tehničkih i političkih sporazuma. Oni koji su shvatili da se i pre sporazuma i direktnog poziva Beograda moraju uključiti u kosovski sistem, da bi sebi obezbedili neka prava nazivani su izdajnicima i “Tačijevim Srbima”. I to upravo od onih koji ih sada pozivaju da glasaju na izborima za kosovske institucije, raspisanim po kosovskim zakonima. 
 
Danas, kada na Kosovu postoji samo jedan glas kosovskih Srba, Srpska lista, koju kontroliše Aleksandar Vučić, izdajstvo sa “loših Srba na Kosovu”, koji su uglavnom živeli južno od Ibra i koji su granicu na Merdarama i to sa dva prelaza i ničijom zemljom između imali mnogo pre sporazuma o integrisanom upravljanju administrativnim prelazima/granicama,  prebačeno je na “loše Srbe iz prethodnog režima”, koji su tu “policijsku i carinsku kontrolu uveli i Srbima na Severu”. 
 
Posle 19 godina od završetka bombardovanja, deset od proglašenja nezavisnosti, sedam od početka dijaloga kosovski čvor je i dalje zavezan, a građani podeljeni na patriote i izdajnike. Nova runda pregovora još uvek nije zakazana.
 
Naslovna fotografija: FoNet/ Twitter/ Maja Kocijančić