Slučaj ubistva braće Bitići

Skoro dvadeset godina kasnije, posle mnogo obećanja, jednog suđenja u tri pokušaja i nekoliko promena vlasti, još uvek niko nije odgovarao za ubistvo braće Bitići.
Nešto više od dve nedelje nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma, 26. juna 1999. godine, tri Albanca, državljanina SAD, privedena su kod mesta Rudare, na administrativnoj granici Srbije i Kosova. Trojica braće, Ili, Agron i Mehmet Bitići, ilegalno su u Srbiju ušli u nastojanju da pomognu dvema romskim porodicama da napuste Prizren i Kosovo. Nisu imali putne isprave i vizu za ulazak u SRJ, zbog čega je protiv njih podneta prekršajna prijava. Među njihovim stvarima nađene su pločice sa oznakama Oslobodilačke vojske Kosova i fotografije na kojima su bili u uniformi OVK, bili su pripadnici takozvane Atlantske brigade u sklopu OVK. Za prekršaj koji su učinili kažnjeni su sa 15 dana zatvora, ali su, na njihovu molbu, rešenjem Upravnika zatvora u Prokuplju, pušteni tri dana pre isteka kazne, odnosno 8. jula. Na izlasku iz zatvora preuzela su ih dva mlađa policajca u civilu, nakon čega im se izgubio svaki trag. Posmrtni ostaci braće Bitići pronađeni su dve godine kasnije u jednoj od masovnih grobnica u neposrednoj blizini baze Posebnih jedinica policije, odnosno Nastavnog centra MUP u Petrovom Selu. Njihova tela bila su u manjoj grobnici, jedno pored drugog, sa prostrelnim ranama od vatrenog oružja u predelu glave. Imali su poveze preko očiju, a ruke su im bile vezane žicom. U odeći jednog od njih bilo je rešenje sudije za prekršaje iz Kuršumlije od 27. juna 1999. godine, u kome je pisalo da su kažnjeni na po 15 dana zatvora zbog ilegalnog ulaska u SRJ. Ispod njihovih tela bilo je smeće, a ispod smeća prethodno zakopana tela, naslagana u vrećama.
Skoro dvadeset godina kasnije, posle mnogo obećanja, jednog suđenja u tri pokušaja i nekoliko promena vlasti, još uvek niko nije odgovarao za ubistvo braće Bitići. Pred vama je priča o tih dvadeset godina. I više od toga, ovo je priča o odnosu države Srbije prema prošlosti, i prema zločinima koje su počinili pripadnici državnih struktura, od deklarativne rešenosti da prošlost bude razotkrivena i da odgovorni snose posledice, praćenih trudom da izgleda kako se preduzimaju koraci da rešenost ne bude samo deklarativna, do potpunog odustajanja od bilo kakvog truda, i najvećeg dela čak i deklarativne rešenosti. 


 

Više o projektu Istinomer Amnezije u okviru kojeg objavljujemo i ovu priču možete pogledati ovde
Naslovna fotografija: Printscreen N1