20 godina balkanskog besnila

Ministarstvo unutrašnjih poslova zabranilo je sve skupove u Beogradu zakazane za 11. jul. Jedan skup je tako zabranjen jer je hteo da se spomenu žrtve najmasovnijeg pojedinačnog zločina u procesu bogaćenja političkih elita, poznatom i kao građanski rat na prostoru bivše Jugoslavije. Drugi skup je zabranjen jer je hteo da bije i prekine ovaj prvi skup ponajviše zato što u streljanju oko 7000 ljudi vidi dobru stvar koja služi na ponos.

*
Ispalo je tako – još jednom, a ni prvi ni poslednji put – da su sećanje na postreljane i slavljenje streljanja i naredbodavaca streljanja – isto. Setiti se onih koji su streljani, pa zakopani, pa otkopani, pa opet zakopani pa opet otkopani i opet zakopani  (verovatno jer su počinioci bili jako ponosni na svojih ruku delo) isto je u Srbiji 2015. godine, kao i nazdravljati onima koji su ovu gnusobu počinili.

I dok se pristojan svet u drugim delovima sveta početkom juna sprema da uživa u letu, pristojan svet na Balkanu počinje da žali za pilulom za kratkoročnu katatoniju kako bi izbegao predstojeći balkanski sajam genocida, zločina i kripto-ksenofobije.

Ove godine letnje bizarnosti su počele odbijanjem kosovskog parlamenta da oformi sud za zločine OVK.  Nastavilo se prilično bezdušnim osvrtom nove hrvatske predsednice na sudbine ljudi u toku trajanja akcije Oluja. Potom je komemoracija nad jamom u Jadovnu iskorišćena za jeftini politički marketing, što je uostalom bio i slučaj i na komemoracijama u Jasenovcu i Blajburgu.

Bezdušnost je kulminirala u Bosni slavljenjem brutalnih koljača i manijakalnih ubica na sve tri konstitutivne strane. Na red je došla Srebrenica, a za mesec dana priliku da briljiraju u negiranju zločina i seirenju nad mrtvima one druge strane imaće elementi uigranog dvojca Srbija-Hrvatska. Jedni bezdušni da priznaju pakao poslat Vukovaru, Splitu , Šibeniku, Dubrovniku, a drugi bezdušni da razumeju zašto je civilizacijski loše mitraljirati kolonu izbeglica iz vazduha ili uopšte poterati ljude u zbeg.

*
Foto: Stock

Šta je zajedničko ovim bizarnostima? Najviše to da se zahvaljujući njima organizuju dve skupine ljudi – kako u Zagrebu, tako u Sarajevu, Banjoj Luci, Podgorici ili Beogradu. Prvi su spremni da kažu izivinite za ono što smo vam učinili, ne želimo da se to više ikada ponovi i voleli bi da živimo u miru sa vama. Njih ćete jako retko videti. Takve skupove u Hrvatskoj i Sarajevu naše televizije neće preneti. I obratno.

Drugu skupinu čine svi oni koji smatraju da je sramota reći izvini, ali nije sramota ubiti, pokrasti, zaklati, streljati, silovati ili proterati. Njih ćete redovno videti na  našim televizijama. Oni služe da dokažu da je mržnja prema „njima“ opravdana i da nema ništa loše u tome što mrzite. Zato će vam kukasti krst na Poljudu, Thompsonov koncert ili misa za Pavelića uvek biti pre servirani nego li recimo reči Ivice Petanjeka, Draga Pilsela ili tekst sa portala Križ života. Znaćete tačno ko u Sarajevu voli i slavi koljača Nasera Orića, ali nećete znati kakav pakao svakodnevno živi jedan, vrlo izvesni Haris Jusufović dok traži istinu o pobijenim Sarajlijama srpskog porekla.

*
Foto: Stock

Ubeđeni da ovi prvi ne postoje, a da su ovi drugi zapravo „svi oni“ lakše će vam biti da prevalite preko usta bedastoće poput poricanja genocida. Što je i cilj.  Da svi verujemo da će nas oni drugi poklati, te da samo što nisu. Strah je na kraju najbolji masovni sedativ.

Spektakl će se, slava bogu, završiti kada se i poslednji od nas popiša po grobovima poslednjih od njih, opljune i poslednju njihovu majku i poseiri nad poslednjim njihovim siročetom. Negde u avgustu. Ostaće nam gorak ukus u ustima, onaj koji ostaje nakon 3 meseca laptanja esencije mržnje. Mržnje koju će nam manje ili više prikrivenu služiti isti oni koji su na njoj već uvećali svoje bogatstvo van granica pojmljivog.  Druge ljude, a zapravo samo Ljude, veliko Lj, nećete videti jer ih je država kao što vidimo zabranila. Valjda kao ekstremiste koji ne pristaju na balkansko besnilo.

Možemo se mi izvinjavati jedni drugima do sutra. Tačnije, mogu se naše licemerne vođe izvinjavati, navodno u naše ime, do sutra. Vili Brant je klečao u Varšavskom getu, ali je kod svoje kuće zabranjivao i kažnjavao one koji su mislili da je taj geto bio ispravna odluka. U tome je poenta zašto je Brant u ime Nemaca to morao da uradi samo jedan put, a u isto vreme i zašto se mi jedni drugima izvinjavamo maltene svako leto. Jer se kod kuće ništa, suštinski, nije promenilo.

Dakle, super je što smo 2015. godine (opet) izjednačili sećanje na žrtve i negiranje genocida. I super je što ćemo (opet) za koji dan to isto zamerati Bošnjacima i Hrvatima. I super je što smo (opet) ubeđeni da smo neki mi bolji od nekih njih. I super što nam je (opet) nekrofilija i pišanje po mrtvima ne samo zajedničko nego i jedino drago. I super što bi sutra sve opet.

Trebalo bi reći – Nisam ti neprijatelj, i nisi mi neprijatelj. Ali kako kada je zabranjeno?

Uglavnom, mrtvi da praštaju, a mi živi da se stidimo!