Začin u splačini

Predizborna kampanja kašljuca, Miloš Simović zaboravlja ono što je rekao da zna a ne zna. Preciznije, neće da nam otvori oči u vezi sa ubistvom Zorana Đinđića iako je najavio da će reke teći uzbrdo kad počne da olajava atentatore iz senke. U rečniku stranih reči i izraza nalaze se pod šifrom nalogodavci.

Odbijanje da razotkrije ono što ni sam ne zna, mlađi od dvojice Simovića pravda medijskom hajkom koja je podignuta protiv njega posle jednog novinskog sveznajućeg napisa koji govori o tome da je on, Miško, navodno rekao tužiocu da iza Đinđićevog ubistva stoji nekakav Ćoki. Tvrd razlog za odbijanje! S obzirom na činjenicu da je upravo on, Miloš Simović, početkom septembra nastupom na ponovljenom suđenju za ubistvo premijera otvorio predizbornu trku, adut koji bi na proleće mogao da ima težinu kod lakovernih srozao se na ono što je bio i pre septembra. Na Simovićeve rekla kazala i tračeraje primerene besednicima za pijanim kafanskim stolom. Jer, čaršija naravno najbolje zna ko je ko u senci premijerovog ubistva. I posle sve to zalije špricerima od jeftinog vina. Simović i to ima u vidu, bolje da klupoderi ispiraju usta gemištom nego njegovim neznanjem zbog kojeg ga mediji onako bestidno čereče. Evo, kanu suza.

Nekoliko puta pisao sam o tome šta bi Simović mogao da kaže a da već ne znamo. Zaključak je uvek bio isti – gotovo ništa. Poslednjim nastupom pred sudskim većem Simović podupire tezu o sebi kao kvaziznalcu koji ubija zatvorske dane talasanjem o epohalnom otkriću. Evo, nudim besplatan savet, ne trči pred rudu jer oni koji znaju ne talasaju. Budi mirođija koja može da potkrepi ono što bi eventualno izmilelo na površinu mračne pozadine atentata. Budi to što jesi – začin u splačini. A ti baš navalio da budeš nosilac izborne liste. Što mu nekako dođe na isto.

Čujem i da ovi iz nekadašnje komande JSO negiraju da su učestvovali u pobuni jedinice kojom su komandovali. Tačno, nisu učestvovali, komandovali su. I busaju se u grudi da ništa o tome ne znaju. Busanje je metod kojim se služi i Simović u nastojanju da se preporuči kao krucijalni svedok. Ali za razliku od komandnog sastava „crvenih beretki“, kojima je busanje jedini način odbrane, Simovićevo udaranje u junačke grudi odjekuje kao neznanje.

No, to je Milošev izbor. Ili, možda, nije!? Kako god, njegova priča nalikuje propaloj investiciji poput onih petparačkih dokonaških naklapanja o pozadini dana koji su prethodili 12. martu. Miloš Simović nije igrač za tako ozbiljnu rabotu, njegovo najveće umeće očitovalo se u podaništvu izvitoperenom umu. Taj znamo kako je okončao. Poslušnik je mnogo toga morao da sluša ali i mnogo toga nije čuo. Ne zbog oštećenog slušnog aparata, više zbog činjenice da njegov pokojni šef Dušan Spasojević (za neke Duća, za druge Šiptar) nije verovao nikome pa ni sebi. On, nažalost, ne može da nam kaže sa kime je kovao zaveru. To, nažalost, neće moći da nam kaže ni vlasnik poslušnog sluha.

Izbori samo što nisu, dok dlanom o dlan, slavom o slavu, eto nam proleća. U stanju mirovanja i blage zimske hibernacije čekamo rasplet izbora i pozadine atentata. U miomirisima koje samo proleće može da iznedri ona splačina preti da ostane u istom agregatnom stanju. Otuda je Miloš Simović moguć začin ali samo ukoliko oni koji zaista znaju ne kažu punu adresu misterioznog Ćokija. Znamo da je slaba vajda ali, kao, nadamo se. Vreme je da menjamo agregatno stanje.