Za sreću je dovoljno dvoje

Razgovaraju dvojica intelektualaca ispred zadruge. Intelektualac I: „Je l’ merodavno jedno pivo?“ Intelektualac II: „Pa može, ako je baš moralno“. Intelektualac I: „Ma, jok, ja to više onako provizorno“. I siti se iznapijaše. Posle su im se priviđali lav i jelen u besnoj borbi za opstanak.

Nedaleko od zadruge ćaskala su dvojica nezavisnih bez piva (i od njega), serdar i vojvoda, književnik Basara i psiholog Boris.

Opuštena konverzacija, mirnoća retorike, kultura besedništva. Da sam sedeo u tom društvu složio bih se sa većinom izgovorenog. Na sreću, nisam sedeo. A Boris je ponovo briljirao u punoj snazi svog vizuelnog identiteta. Klerk Gebl je budala. Basara je bio kafanski opušten što i jeste bio smisao besede sa lošom kopijom kinematografije naših detinjstava. Jedna u nizu kvaziglumačkih replika za đubrište istorije jeste i ona da više ni telepatski ne komunicira s Vojom (Koštunicom). Kad poraste (Boris) napisaće kratke psihološke priče o ljudima sa kojima je telepatski ordinirao. Čehov je budala.

Srpski kulturni model je, priznaje Boris, u mulju. Pita se da li je Demokratska stranka sposobna da promeni kulturnu matricu i njenu istoriju. Nesigurno se nada da jeste. Ako nisi siguran, pitaj Mirka. On sigurno zna, ionako je on doneo odluku da onomad otpusti Mlađana i o tome te obavestio pre nego što je Mlađi stigao aber o otkazu. Mlađan je Dinkić.

Nastavilo se elaboriranjem jezika koji je psiholog podelio na žirafeći i zmijski, govor mudrosti i mržnje. Saglasan sa književnikom, uz izvinjenje, reče mu da su u ovoj zemlji sve institucije, od Teniskog saveza do Akademije nauka parapolitičke, paravojne. Smetnuo je s uma da je u tenis na velika vrata uplivao Vuk, navijač iz Madrida i Rima, rekreativac koji u slobodno vreme reketom mlati kao da trese tepih. Vuk je ministar koji se preziva kao ja.

U daljem podilaženju, uz opasku da mu je neprijatno koliko se slaže s književnikom, psiholog nabraja šta nam je sve zagadilo živote. Bezbednosne strukture, pravosuđe, čak i sportisti i pevači… zmijskim govorom sa pijedestala nacionalnih veličina. Nadam se da je mislio na one poput samohrane majke kojima se za okajavanje grehova u domaćoj radinosti udeli kućna nožna narukvica, bukagije bez cirkona. Samohrana majka je pevaljka.

Razmeniše se i po koja o navijačima, Akademiji nauka, političkim akterima, mučenom štrajkaču sa stiroporom, jabuci koju mu psiholog nije odneo moleći ga da prezalogaji i okvasi usta. Vizonarski, kako i inače razmišlja, psiholog proriče književniku budućnost u društvu besmrtnih. Bićeš ti jednom član Akademije, Basara.

Polemika dvojca B&B koja to i nije bila, ući će u arhiv u kome će se družiti sa sličnim pokušajima konverzacije radi konverzacije. Beše jedan intervju koji u istoriji novinarstva slovi kao rasturanje sagovornika, nosi naslov: Razbucao ga kao Vučela Miloševića. Bilo je to onda kada je Srbija tonula do vrhunaca vođine slave. Tog teksta nisu se stidela samo ta dvojica, i ona gomila nepismenih poltrona. Jasno je ko je budala.

Ukoliko ste razumeli onu dvojicu ispred zadruge, razumećete i ovu drugu dvojicu. Slaganja u mišljenjima i stavovima dostiglo je vrhunac kao pivska pena u prepunoj čaši. Mehurasta masa koja kopni, baršunasto ništa. Vas dvojica, jeste li za pivo? Zidarsko? Ona dvojica s početka su budale.