Ubistvo Ćuruvije: Presuda kao dijagnoza

"Omerta" je i ovoga puta odnela prevagu nad željom da se rasvetle sve okolnosti ne samog ubistva Slavka Ćuruvije, već činjenice da je gotovo ceo jedan sistem dve decenije (a to se čini i danas) uspešno štitio zločin i zločince.
Ubistvo Slavka Ćuruvije, suđenje i presuda su, pre svega, svedočanstvo o glibu u kojem se država Srbija nalazi već nekoliko decenija. 
*
Foto: FoNet/Andrija Ilić

Kazne izrečene neposrednim izvršiocima ovog monstruoznog zločina, posle 1.405 dana uglavnog mučnog natezanja pred Posebnim odeljenjem za organizovani kriminal Višeg suda u Beogradu, biće verovatno predmet raznih analiza. No, presuda je samo logična posledica onog što se zbivalo u i oko sudnice i ne bi bilo nikakavo iznenađenje da je počiniocima izrečena koja godina više, ili da su Radomir Marković, Milan Radonjić, Ratko Romić i Miroslav Kurak oslobođeni krivice.

Jer, „slučaj Ćuruvija“ je mnogo više od presude. On je kolektivna dijagnoza srpskog društva, lakmus papir na kome se jasno vidi da se vrtimo u začaranom krugu. 
I to je ono nad čim moramo svi da se duboko zamislimo pokušavajući da odgovorimo, po mom mišljenju, na ključno pitanje: jesmo li presudom ubicama Slavka Ćuruvije odagnali mogućnost da barem u narednih nekoliko decenija budemo sasvim sigurni da nikome u državnom aparatu neće pasti napamet da saspe šaržer metaka u nekog novinara.
Ne, siguran sam, nismo, ali ne zbog ovakve ili onakve presude, već što smo svi zajedno prihvatili nametnuti pristup da je najvažnije osuditi ubice. Važno jeste, ali ono što je, u olako obećanoj brzini da će ubice biti otkrivene i procesuirane, zaboravljeno ili svesno zanemareno je da su „službenici“ osuđeni, ali Služba je gotovo ostala netaknuta. 
„Omerta“ je i ovoga puta odnela prevagu nad željom da se rasvetle sve okolnosti ne samog ubistva Slavka Ćuruvije, već činjenice da je gotovo ceo jedan sistem dve decenije (a to se čini i danas) uspešno štitio zločin i zločince.
 
I ne samo to. Ono što je još opasnije je fokusiranje na neposredne izvšioce, jer na taj načnin su zapravo omogućeni brojni državni zločini od ubistva Slavka Ćuruvije do dana današnjeg. I zato, bez ikakve želje da se upustam u polemike, i dalje, kao i onog dana kada sam napustio Komisiju za istraživanje ubistva novinara, smatram da su policija, istražni organi, tužilaštvo i sud morali da rade posao koji im je zakonom određen, a svi ostali su bili dužni da ih nateraju da otkriju okolnosti koje su dovele do toga da dve decenije bauljamo u potrazi za pravdom. Navešću samo nekoliko primera.
Recimo, koje odeljenje u Resoru državne bezbednosti je bilo poznato pod zloglasnim imenom „F2“ i zašto? Znamo šta se desilo sa osobom „F1“, ali kako je moguće da „F2“, koji je po mnogim svedočenjima, ravnopravno učestvovao u mnogim zlodelima koje su počinili pripadnici ove paradržavane formacije u okviru same Službe, šeta po belom svetu kao slobodan građanin i usput piše knjige.
Šta su od pokojnog Mikija Rakića tražili pojedini pripadnici RDB da bi izneli svoja saznanja o ubistvu Ćuruvije i zašto su odustajali, jedan po jedan, od svedočenja, koja su mogla mnogo ranije da da dovedu do ubica i organizatora ubistva Ćuruvije?
Zašto je inspektoru Draganu Kecmanu bilo potrebno šest godina da dobije kasete sa podacima iz baznih stanica „Mobtela“ i ko je odgovoran što je čovek koji je pomogao Kecmanu da dođe do traka ostao bez posla? Uostalom, gde je sada Kecman, nekada slavljen kao veoma sposoban policajac što on i jeste? Ili, šta se desilo sa Ivicom Petrovićem, radnikom RDB, koji je zajedno sa Kecmanom radio na ovom slučaju?
Ko je vršio pritisak na Cvijetina Milinkovića, dežurnog načelnika u beogradskom centru RDB-a u vreme kada je Ćuruvija ubijen, i Zorana Pavića, šefa pratećeg odeljenja? Obojica su umrli tokom, za njih mučnih, godina nakon Slavkovog ubistva.
Ko je i o čemu pregovarao na VMA sa Radetom Markovićem u vezi „slučaja Ćuruvija“?
*
Vukašin Obradović nakon izricanja presude za ubistvo Ćuruvije / Foto: Istinomer/Zoran Drekalović

Ima tu još mnogo pitanja koja nikada neće biti rasvetljena, a sva su ona skoncentrisna oko krucijalne činjenice da je oko neposrednih izvršilaca postojao neprobojan zid koji je štitio ne samo pojedince koji su decenijama opstruirali istragu o ubistvu Slavka Ćuruvije, već i omogućavao, nakon 6. aprila 1999. godine, znana i neznana ubistva i razne zločine kojima je Srbija ophrvana do danas.

A, što se tiče novinara, neposredna posledica ovakvog pristupa ubistvu Slavka Ćuruvije je da je decembra 2018. spaljena kuća novinara Milana Jovanovića u Grockoj. Neko će reći da je preterano, možda i nesuvislo poređenje, ali i pored mnogih razlika između ova dva slučaja, ono što je ključno je da su se i ubistvo Ćuruvije i pokušaj ubistva Jovanovića odvijali pod pokroviteljstvom države, jer Dragoljub Simonović jeste državni funkcioner, posrednik u spaljivanju kuće novinara je bio policajac, a Jovanović je ostao živ samo zahvaljujući prisebnosti svoje supruge.
Slučajnost? Ne, kad nekom iz državnog aparata padne na pamet da ubije novinara, to nikad nije bio niti će biti izolovan incident, već kao što rekoh – dijagnoza stanja u društvu.

Naslovna fotografija: FoNet/Andrija Ilić