To što svanuće nije blizu ne znači da bi trebalo da budem za mrak

“Nepristajanje je ključna reč. Nepristajanje na stvarnost, koja se veštački proizvodi od strane okupacionog režima naprednjaka. Građanin je izgubljen u društvenom i političkom životu jer je svuda ludilo koje satire, haos, jer gde god krenete udarate glavom o zid. Grupa Samoodbrana je punjač za zdrav razum, glas razuma, glas savesti. U tom smislu oni jesu važni jer svaka lavina počinje od šišarke koja je pala u sneg.
“U Srbiji su institucije bez adrese, bez broja. Ne mogu se naći zato što su bukvalno ukinute, obesmišljene i samim tim, to je vakcina koju nemamo mogućnosti da dobijemo“. Ovako je Dragan Velikić, pisac, dvostruki dobitnik NIN-ove nagrade, odgovorio na pitanje koje je bilo u kontekstu naziva njegovog novog romana “Adresa“. U intervjuu za podcast Istinomera “U mikrofon“ potvrdio je i da se priključio grupi intelektualaca Samoodbrana i da veruje da “taj tim predstavlja moralnu vertikalu u našem društvu“.   
*
Foto: Istinomer/Zoran Drekalović

Nedavno ste rekli da ovde ne funkcioniše nijedna institucija, odnosno da je jedina institucija koja funkcioniše zapravo ulica. E sad, govoreći o toj adresi imam utisak da je i ona prestala da funkcioniše?

Ne mislim tako. Ona je uvek tu, kao mogućnost i nju ne može niko da ukine. Možda je sad tajming malo nezgodan zato što su protesti, koji su počeli u novembru, koji jenjavaju, iz više razloga, zaista udaljeni od određene situacije, a to su izbori, gde bi se eventualno nešto moglo dogoditi.
Kada su počeli protesti jeste bila tema?
Nije dobro pretiti praznom puškom. Ove proteste je, zaista obeležio građanski duh. Sami građani su bili inicijatori, u smislu da je svako zbog neke svoje muke izašao i osnovno što je provejavalo je ideja da ne želimo da zamenimo ove istima. Ispoljena su očekivanja da se pojave tokom protesta neka nova lica, neke nove ličnosti.
Ali to nije novo, to iščekivanje novih traje već deceniju i malo više i nikako da se pojave ti neki novi, jer na kraju mi smo ti koji jesmo, a deluje, iz ove perspektive, da je i opozicija ta koja jeste.
Jeste, ali ja mislim da je veoma važno to što su ljudi izašli i što su pokazali da postoji energija i da nisu hipnotisani, da su imuni na hipnozu.  Mi smo došli u situaciju da, gde god da se običan građanin, koji nema neki uvid, nema svoju javnu figuru, okrene, udara u zid. On je stalno pod hipnozom TV programa, rijaliti programa i jednostavno u ljudima je ubijena ideja da je nešto moguće promeniti. Onda nastupa ono – daj šta daš – litar zejtina, malo šećera… i kod dobrog dela građana je vidljivo beznađe, entropija, urušavaju se sami u sebe.
INTERVJU SA DRAGANOM VELIKIĆEM MOŽETE SLUŠATI NA ISTINOMER PODCASTU
Govoreći o tim nekim novim ljudima, intelektualci okupljeni oko “projekta“ “Samoodbrana”, nisu novi jer su prepoznatljivi, jer su ljudi sa respektabilnim biografijama ….
To su ostvareni ljudi.
Moje pitanje je, imajući u vidu da ste se pridružili protestu “Samoodbrane” ispred Skupštine Srbije, gde se podržali novinarku Danasa Snežanu Čongradin, da li ste se zapravo priključili toj grupi?
Jesam. Pozvao me je arhitekta Dragoljub Bakić i ja sam to razumeo kao čast. Ono što je za mene, takođe, važno je činjenica  što su oni zaista opasni za Vučića. 
U kom smislu opasni?
U tom smislu što niko od tih ljudi nema neku političku ambiciju, nema želju da dođe na čelo neke institucije, da uđe u sistem. Niko. “Samoodbrana” je punjač za zdrav razum, samo postojanje tih ljudi, kod mnogih, a polazim od sebe, je zaista jedno razvedravanje. Zaista to tako doživljavam. Njih ne možete uceniti, nema tog obećanja na koje bi se oni navukli, ne zato što ne veruju, nego zato što ih ne zanima. To je glas razuma, glas savesti. U tom smislu, oni jesu važni jer svaka lavina počinje od šišarke koja je pala u sneg.
Ima tu sad jedan detalj nezavisno od vlasti. Deluje da ste vi iz “Samoodbrane”i opozicija u nekom kompetitivnom odnosu. Da li primećujete te varnice?
Dobro, ali ja se ne bih na to osvrtao. Zato što ti koji varniče imaju ambiciju, a i političke stranke moraju da prave kompromise.
“Samoodbrana” se ne takmiči u političkoj utakmici, nećete ići u izbornu trku, kritikujete i vlast i opoziciju. Koja je vaša uloga, naročito kada se sugeriše ukrupnjavanje opozicione scene, a ne njeno rastakanje?
Održavati određene koordinate, tako vidim našu ulogu. Građanin je danas potpuno izgubljen u društvenom i političkom životu. Počev od medija, novina, gde god da se okrenete je ludilo, satire vas haos, udarate glavom o zid. Smatram da je čak i ovaj gest zaštite novinarke Danasa Snežane Čongradin nešto što, naizgled, može da deluje kao jedan mali gest, ali je veoma važan, jer ako nemamo institucije koje bi trebalo štite građane, iako mi nismo zamena za institucije, predstavljamo zamenu za određene reflekse koji se bez “Samoodbrane“ ne bi javili.
U kojoj meri “oslabljujete“ opoziciju ističući konstatno njihove mane, pa i nacionalističke, desničarske ideje?
Ne. Takva opozicija i ne treba da dođe na vlast. Tako da ne mislim da se ona oslabljuje. U “Samoodbrani” su ljudi potpuno nezavisnog mišljenja, koji imaju jasan moralni kod, koji neće sutra imati jednu priču, a prekosutra drugu. Prema tome, nije reč o nekakvim čistuncima, ali tamo niko nije sporan, nije manipulator, trgovac u javnom životu. To su ljudi koji imaju šta da izgube i ljudi sa jasnom moralnom vertikalom.
Da li mislite da “Samoodbrana” treba da stane iza nekog u političkom smislu, da podrži neku političku opciju?
Mislite kada dođu izbori, ako uopšte bude izlaska na izbore?
“Samoodbrana”, ako sam dobro razumela je apsolutno za bojkot izbora? 
Jeste, zato što se neće promeniti izborni uslovi, neće se institucije osloboditi, mediji, neće se ništa promeniti ni zbog neke minutaže na nekoj televiziji, da ne govorimo o drugim detaljima.
Da li mislite da postoji neko iza koga biste mogli da stanete?
Za sada je rano da se o tako nečem izjašnjavamo, ali svakako će “Samoodbrana” podržati opciju za koju vidi da je zdrava, opciju koja daje nadu i koja ide ka nekom uređenom društvu.
*
Foto: Istinomer/Zoran Drekalović

Vaša je teza, koju ste izneli u kolumni u NIN-u da sa vlašću ne treba ulaziti u dijalog, jer biste bili prinuđeni da se kroz taj dijalog spustite na nivo rečnika mržnje. Međutim, ako nema dijaloga čega ima onda?

Postoje akcije, poput ove protiv postupaka Šešelja, tog vazala svake službe. Mislim da treba reagovati, pritiskati, tužbe podnositi. Jednostavno ne dozvoliti da stvari prolaze tek tako neobeležene i neizgovorene i bez reakcije.
Ali na drugoj strani sami kažete da institucije baš briga za te tužbe, kao da je nekakva pat pozicija.
Nije pat pozicija, gora je pozicija da se ne reaguje. Ne možete unapred da ispostavljate račun. Moj je stav da je izuzetno važno da se reaguje, a to je ujedno i ljudima velika satisfakcija, jer je većina umrtvljena, demoralisana, ne veruje nikome. Problem je što je situacija, u kojoj se mi nalazimo zaista neuporediva, jer su resursi nade potrošeni i to je kao „mrtvo more“.
E to ste napisali, da ovde vlada sindrom mrtvog mora.
Dakle, nema smera i to odgovara vlasti – održavati upravo to ljuljanje i valjanje da bi oni mogli da muljaju, to je princip ove vlasti.
Govoreći o muljanju, situacija nije jasna ni sa jedne strane političkog spektra, ni kuda hoće vlast, ni kuda hoće opozicija. Šta je onda uloga grupe intelektualaca u političkom smislu? Bez obzira što tvrdite da ne želite da se bavite politikom, vi se bavite politikom. 
To je bukvalno održavanje zdravog razuma. Kada su se pojavili, pre nekoliko meseci, zimus, prvo što sam pomislio je da bih voleo da budem deo tog tima. Živimo u atmosferi u kojoj ste bombardovani i demoralisani od ranog jutra, od trenutka kada uključite kompjuter ili televizor. Ta grupa intelektualaca je za mene bila jedno svetlo u tunelu. Samoodbrana, sama po sebi, baš zato što se politički ne angažuje u smislu subjekta koji će da ide na izbore je veoma važna kao moralna, etička vertikala. Činjenica da postoje je veoma bitna, ali će se to i  razvijati.
U kom pravcu će da se razvija?
Ja sam tu od nedavno, ali je važno da svako ima pravo na svoje mišljenje i na izražavanje tog mišljenja i u okviru grupe vlada jedan prirodni konsenzus. Niko nije tu da bi dobio, nego da bi sačuvao i da bi širio određenu nadu ljudima koji su zaista nadu izgubili.
Podseća me na nekoliko stvari, ali pre svega  na “Apel 100“?
Jeste, kada se pojavio. To je prosto jedna zdrava priča koja se javila u ovoj bolesti i u ovom ludilu koje hara u Srbiji pod naprednjacima.
Primetila sam da se u javnom govoru sve više koristi termin okupacija, kada se opisuje stanje u društvu i državi. Vi ste napisali nedavno da je Beograd okupiran, da su okupirane institucije u zemlji, Jovo Bakić koristi tu reč, Rale Milenković, Nikola Kojo… Kada kažete okupacija, to asocira na nekog neprijatelja koji je odnekud došao, ušao u zemlju i okupirao je. Na šta tačno mislite?
To je upravo to što ste rekli, s tim da je taj neprijatelj iznutra.
Ali, građani su glasali i izabrali na izborima.
Što se tiče tih izbora, kao da ih nije ni bilo, jer je na njih izašla četvrtina ljudi, koji su siromašni, koji su ucenjeni, koji su poniženi glasali zbog nekog tamo priloga. Da ne govorimo da su izbori bili u kombinaciji sa džipovima bez tablica, sa ljudima sa palicama.
Ali društvo, građani, opozicija na njima je učestvovala dobrovoljno.
To je tačno, međutim procenat krađe i svega onoga što obesmišljava slobodne izbore, čega je bilo i pod Miloševićem, je zastupljeno u strašnoj meri. Da ne pominjem mrtve duše, čuo sam da je to velika cifra, pa kada pored svega u rezervoaru imate i mrtve duše, koje možete da priložite na izborima, kako se onda zove ishod?
.
Ali, ako je okupacija šta je onda odbrana?
Nepristajanje na to, da ljudi koji “imaju“ javnu reč, koji mogu da dopru do onih kojima su namenjene te reči, da se neprestano, neprestano javljaju. Kao što je i bojkot parlamenta i izbora takođe odbrana.
Pada mi napamet da je, uslovno rečeno, ključna reč krajem ’90-ih protiv Miloševića je bila otpor.
Tako je.
Šta je po Vama – bavite se pisanjem, igrate se rečima, šta je po vama ključna reč sada?
Nepristajanje. Nepristajanje na stvarnost koja se veštački proizvodi od strane okupacionog režima naprednjaka. Nepristajanje je ključna reč.
*
Foto: Istinomer/Zoran Drekalović

Kada govorimo o borbi protiv te, kako kažete okupacije, jedna stvar je nepristajati, a druga stvar je politički delovati, u smislu političkih stranaka.

Svako nepristajanje je i delovanje ukoliko ga iskazujete. Nije nepristajanje čin koji zadržavate u sebi, nego je reč o tome da svojim gestovima, svojim delovanjem pokazujete visinu tog nepristajanja.
Posle prvog zanosa protestima opoziciona scena je počela da se grupiše, spaja, a sada se ponovo fragmentiše, da li je i “Samoodbrana” deo te fragmentacije?
Ne, ne, mislim da nije. Činjenica je da protesti jenjavaju, leto je. Sem toga ne možete “pretiti“ danom “D“, generalnim štrajkom, zapaljivim govorima, a znati da to nije izvodljivo ni tehnički, niti u smislu zanosa. Dao bih primer pisma predsednika opštine Šabac, koji je činjenično izmerio šta se sve moglo kupiti za oprost duga Srbijagasu. Ljudi su na to dobro reagovali i na društvenim mrežama i prepoznali razliku u odnosu na zapaljive govore, koji sami po sebi, više nemaju smisla, jer se upalo u jedno strašno ponavljanje. Potrebne su činjenice.
 
Da li mislite da “Samoodbrana” može da pronađe zajednički jezik sa opozicionim partijama ili mislite da bi, kao što se nezvanično moglo pročitati i čuti, trebalo da  organizuje neke svoje akcije i svoje proteste?
Sigurno da će podržati svaku političku opciju koja ima zdrave temelje i koja nije nikakva malverzacija.
Kada kažete trikovi i malverzacija, na šta tačno mislite – na opoziciju koja će učestvovati na izborima ili nešto drugo?
Mislim na opoziciju koja će učestvovati na izborima, ali tu je uvek tema Kosova, to ide znate…
…gde ide?
Palo mi je napamet, ako razmišljamo o relacijama nekog našeg života, ko smo mi da imamo pravo da uradimo nešto što će da plaćaju naši potomci. Dakle, mi ne želimo da “potpišemo“ rešenje, u ime neke restitucije. 1945. godine, neki ljudi nisu hteli da prodaju imovinu za male pare, niti išta da potpišu, pa im je ona oduzeta, a onda, posle 50-ih, 60-ih godina, njihovi naslednici je dobijaju nazad. Restitucija. Meni je smešno što oni koji zagovaraju da ne treba priznati Kosovo računaju na “restituciju“. Kada priznaš više nemaš prava na njega, a imaćeš prava, ako ne priznaš, za 50 godina, kada dođe do situacije “restitucije”. Stvar je u tome da ovde ne da neće biti restitucije, nego neće biti ljudi. Mi stalno razmišljamo u nekima relacijama konačnosti. Ja imam 66 godina, zamislite moj etalon od pola veka! Kada neko kaže pre pola veka, to je prošlost koju ne mogu ni da zamislim. E vidite, ovde kroz 50 godina, i ne mislim samo na Srbiju, će biti neki drugi ljudi. Jer se upravo ovakvom politikom sve gasi. Šta imamo? Jednu razbojničku družinu, i to je odrednica koja nije ni pežorativna, ona je čista, dakle imamo razbojničku družinu koja mulja, krade, koja pravi dilove da ništa ne znamo ni da li postoje Arapi, niti šta stoji iza tog kapitala, ništa nije transparentno.
Šta je u stvari poenta?
Treba unormaliti zemlju i mislim da je prioritet da dođe do međusobnog priznanja Kosova i Srbije. Jer šta ćete vi, a nisam prvi koji postavlja to pitanje, šta ćete da radite sa dva miliona Albanaca, sa premijerom Albancem? Šta da se vrate? To su gluposti. Ali ima tu nešto drugo. Ubistvom Đinđića je, a to sam napisao u nekrologu za Frankfurter algemajne cajtung, za jedan dugi period stvorena ovde deponija. Deponija uvek negde mora da postoji, a mi smo se sami preporučili, mislim na Srbiju i na region, za deponiju na kojoj se namiruju računi. Jedan duži period ovde je noć i jedino što razuman čovek, čovek od integriteta, od morala može da zagovara, je da svane. Bez obzira što to svanuće nije tako blizu, ne znači da ja treba da budem za mrak. U tom smislu, zaista mislim da važno unormaliti zemlju, jer ljudi su bolesni, ovo je epidemija. Mi smo pod epidemijom, a ne samo pod okupacijom.
Naslovna fotografija: Istinomer/Zoran Drekalović