Razvojni put Arkanove stranke – od Erduta, preko radikala do SNS

Govoreći o Miroslavu Miki Aleksiću, reditelju koji se tereti za silovanje i seksualno napastvovanje više devojaka koje su bile polaznice njegove škole, mediji su proteklih dana navodili podatak da je on bio i šef propagandnog tima Stranke srpskog jedinstva i kandidat te partije za poslanika na izborima 1993. Ipak, osim činjenice da je u pitanju stranka koju je osnovao i na čijem čelu je bio Željko Ražnatović Arkan, čini se da je malo informacija o ovoj već pomalo zaboravljenoj političkoj partiji.

A Stranka srpskog jedinstva nastala je u novembru 1993, upravo pred vanredne parlamentarne izbore, održane mesec dana kasnije. Prethodne 1992. godine Ražnatović je kao komandant paravojne Srpske dobrovoljačke garde, čiji je štab bio u Erdutu, u istočnoj Slavoniji, u Skupštinu Srbije ušao kao poslanik grupe građana iz Prištine, koja je na izborima dobila pet mandata.

N1, 18. 2. 2020. godine
„Izlaznost na parlamentarnim izborima 1992. godine bila je nešto niža nego na prvim višestranačkim izborima – pala je sa pet na 4,7 miliona glasača. (...) Zahvaljujući bojkotu Albanaca, jedan mandat u prištinskoj izbornoj jedinici ’vredeo’ je svega 4.000 glasova, za razliku od ostalih izbornih jedinica u kojima je prirodni prag za osvajanje poslaničkog mandata bio između 17.000 i 22.000 glasova. Tu činjenicu je na najbolji način iskoristio kontroverzni Željko Ražnatović Arkan, čija je grupa građana istakla kandidate samo u Prištini i sa 17.352 glasova osvojila čak pet mesta u parlamentu.“
U režimskim medijima u Srbiji, piše „Vreme“, Arkan je imao neviđen publicitet.

Vreme, 14. 1. 2010. godine
„Slavljen je kao uzoran patriota, genijalan komandant i jedan od utemeljitelja prave srpske vojske koja se, za razliku od višenacionalne JNA, ne bi ni raspadala ni povlačila, a još manje znala za poraz. Arkan je više nego uživao u svemu tome: u svakoj svečanijoj prilici nosio je uniformu srpskog oficira iz Prvog svjetskog rata. Propaganda, ali prije svega postupci na terenu, pretvorili su Gardu u neku vrstu psihološkog oružja. Nitko ove ljude nije želio da dočeka u svom gradu ili selu. (...) Govorio je najmanje tri svjetska jezika i proveo bar deset godina u zatvoru. Bio je jedan od najpoznatijih svjetskih paravojnih komandanata i najpoznatiji mafijaški šef u regionu. U trenutku kad je ubijen, Arkan je ostao lice sa crvene potjernice Interpola i Tužilaštva Haškog tribunala.“
Međutim, da je i pre ulaska u Skupštinu Srbije Ražnatović imao političkog iskustva, podsećaju “Večernje novosti”.

Večernje novosti, 22. 4. 2003. godine
“Arkan je pored izuzetno zanimljive kriminalne i ratne karijere, u jednom poglavlju svog života, slobodno se može reći onom poslednjem, počeo da se bavi i politikom. Ili je ona počela da se bavi njime. To je teško razlučiti. Bez obzira na to, u te mutne vode uplovio je odmah kao ministar, doduše bez portfelja. Željko Ražnatović postao je član Vlade Republike Srpske Krajine 26. februara 1992. godine na sednici Skupštine RSK održanoj u Borovu naselju. Skinuo je uniformu i obukao odelo od listera.”
Kao poslanik u Skupštini Srbije, u periodu 1992-1993, Ražnatović je uprkos očiglednoj govorničkoj nevičnosti često izlazio za govornicu, a u trenutku kada je izgovorio psovku, na opomenu predsedavajućeg da koristi prikladnije izraze, ponudio je objašnjenje da – “upravo dolazi sa ratišta”.

Večernje novosti, 22. 4. 2003. godine
“Iako nije bio vešt govornik, često je ustajao sa skupštinskog sedišta kako bi diskutovao o nekim stvarima. Njegovo pojavljivanje za govornicom parlamenta uvek bi bilo propraćeno smehom, jer je Arkan pokušavao da bude direktan, da ne uvija i ’stvari nazove pravim imenom’, kako su to nazvali poštovaoci njegovog lika i dela.
-Pomoz Bog - ovako je otpočinjao svoje govore, što je kod drugih izazivalo podsmeh.
- Samo se vi smeškajte, ali ovo nije uzrečica, jer kakvi nas vode, samo Bog nam može pomoći - nije ostajao dužan Arkan. A, jednom prilikom, vidno iznerviran poslaničkim svađama, ustao je za govornicu i dobacio kolegama čuvenu rečenicu Nikole Pašića: ’Braćo Srbi, stoko jedna!’”
I kao poslanika grupe građana, a potom i kao lidera stranke, Ražnatovića su mediji, ali oni koji nisu bili pod kontrolom vlasti, označavali kao “čoveka režima Slobodana Miloševića”.

Večernje novosti, 22. 4. 2003. godine
“Mnogi su Ražnatovića od početka posmatrali samo kao marionetu Slobodana Miloševića, posebno Jovice Stanišića. Nedavno je obelodanjeno da je srpska Državna bezbednost dala značajan ’doprinos’ osnivanju nekih ’opozicionih partija kod nas’. Između ostalih, šuška se da je u pitanju i Stranka srpskog jedinstva, mada za to niko nije ponudio jasne dokaze. Iz iste ’kuhinje’ sada može da se čuje da je i Ražnatovićeva politička karijera kreirana u nekoj od kancelarija SDB. Tako su ga još na početku poslanikovanja optuživali da direktno radi za Miloševićev režim. To ga nije zbunjivalo već je, valjda radi balansa, redovno i sa istim žarom kritikovao i vlast i opoziciju. Njegovi poslanički predlozi bili su više nego interesantni, između ostalog i da se poslanicima zabrane kafe i cigarete ’kako ne bi gubili dragoceno, narodno vreme’. Skupštinske kolege je nazivao ’čekerima’ (’samo provuku karticu kroz automat, uzmu dnevnice i onda ceo božiji dan piju kafe u restoranu’), što, ruku na srce, nije bilo daleko od istine, i neprestano ponavljao da su Srbiji potrebni ’poslanici fanatici’, koji rade od jutra do mraka – ’Baš takav sam ja’, opisivao je i nudio sebe kao model pravog i uspešnog srpskog poslanika.”
Večernje novosti, 1. 8. 2000. godine

Na osnivačkoj skupštini stranke u beogradskom „Interkontinetnalu“ Ražnatović je izabran za predsednika partije, a njegovi prijatelji Borislav Pelević i Stojan Novaković Cope, za potpredsednike. Novinar Miloš Vasić se u „Vremenu“ osvrnuo na taj politički trenutak.

Vreme, 28. 12. 2000. godine
„Stranku srpskog jedinstva osnovao je na brzinu pokojni Željko Ražnatović Arkan 1993. kao ad hoc praktičnu meru u kontekstu tadašnjih izbora, a sa ciljem da se po svaku cenu raspu opozicioni glasovi, naročito oni radikalski. Bilo je to vreme svađe Šešelja i Miloševića, kada je prvi zvao drugoga ’najveći kriminalac u Srbiji’, a njegovu ženu ’veštica sa Dedinja’. Uprkos predizbornoj kampanji sa sve trubačima i zaslužnim narodnim umetnicima i umetnicama iz oblasti turbo-tehno-folka, privučenim primerom gđe. Ražnatović i ponudama koje se ne mogu odbiti, g. Ražnatović nije uspeo da uđe u Narodnu skupštinu. Stranka srpskog jedinstva, međutim, preživela je i očuvala imidž ultrarežimske stranke, osnovane po Previšnjem nalogu, na čelu sa Komandantom lično. Pokojni g. Ražnatović imao je dara za odnose s javnošću, i svoj imidž i imidž svoje stranke negovao je pažljivo, uz odanu pomoć većeg broja estradnih likova, određenih novinara i javnih i kulturnih radnika.“

Estrada u službi politike

Predizbornu kampanju te 1993, održane u vreme nezapamćene hiperinflacije, obeležila je, između ostalog, i specifična promocija SSJ.

Večernje novosti, 22. 4. 2003. godine
„Ono što je bilo nešto novo i do tada neviđeno je činjenica da su Ražnatovićevu stranku podržale mnogobrojne estradne zvezde - Lepa Lukić, Oliver Mandić, Džej Ramadanovski i, naravno, Ceca, u to vreme Veličković... Promocija nove stranke na političkom nebu Srbije ličila je na do tada neviđenu paradu šunda i kiča. Smenjivali su se politički govori i novokomponovane melodije, političari i pevači, ratnici i oni koji su ratišta osetili samo kroz pesmu... Hale gde su gostovali bile su prepune. Zli jezici su govorili da je to više zbog Lepe, Cece i Džeja, nego zbog Arkana i stranke... Ipak, u to vreme Ražnatović je kod Srba uživao isto takvu, ako ne i veću popularnost. Na politički program, kao da su svi zaboravili. To se i odrazilo na izborima. Arkan je bio optimista i govorio je da je SSJ najjača i ’krećemo ka pobedi koracima od sedam milja’. Njegov optimizam bio je zasnovan na utiscima o prepunim halama gde je održavao promocije. Televizijske ekrane osvojili su spotovi o njemu, ’tigrovima’, novoj partiji... Sve ankete, naravno naručene i unapred plaćene, pokazivale su nespornu pobedu mlade stranke.“
Međutim, i pored takve kampanje Stranka srpskog jedinstva osvojila je samo 41.362 glasa što nije bilo dovoljno za prelazak cenzusa. Nedeljnik NIN pisao je da bi razloge za izborni neuspeh SSJ trebalo tražiti i u sukobu Ražnatovića sa liderom SRS Vojislavom Šešeljem.

NIN, 20. 1. 2000. godine
„Međutim, bez obzira na agresivnu i veoma skupu predizbornu kampanju, SSJ ne uspeva ponovo da uđe u parlament, zahvaljujući prvenstveno lideru radikala Vojislavu Šešelju koji ga je u TV duelima optuživao da je ratni profiter i zločinac. Šešelj kao da se svetio Ražnatoviću zbog toga što mu kao vođa Delija Arkan nije dozvolio da sa svojim ’četnicima’ uđe na severnu tribinu ’Zvezdinog’ stadiona, uz obrazloženje da neće dopustiti politizaciju fudbala. Legenda kaže da je posle incidenta na televiziji razgovor u četiri oka između njih tekao na sledeći način:
Ražnatović: Znaš li ti koliko sam ja ljudi ubio za Srbiju?
Šešelj: Ne znam, ja nisam nikoga, ali ću početi od tebe.“

Ostanak ispod cenzusa

I na sledećim izborima, u septembru 1997, stranka nije ušla u parlament, osvojila je svega nešto više od 5.000 glasova, ali na lokalu, u Jagodini, došla je na vlast. Verovatno zbog toga, na skupštini SSJ održanoj 21. maja 1998, za zamenika predsednika partije izabran je Dragan Marković Palma, a sedište stranke premešteno je iz Beograda u Jagodinu.

Vreme, 2. 8. 2001. godine
“Kad su 3. februara 1997. godine odbornici levice (SPS i JUL) i SSJ-a Jagodina preoteli vlast od koalicije Zajedno, potpredsednik opštine je postao Dragan Marković. Levičarsko rukovodstvo podnelo je ostavke dva dana kasnije. Leva koalicija i SSJ uzeli su vlast po drugi put 29. decembra 1998. godine kada je Zajedno izgubila većinu prelaskom sedam odbornika u SSJ. Sama smena vlasti se dogodila nakon odluke predsednika Skupštine da prekine sednicu zbog ’opstrukcije’. Naime, Palma je počupao kablove sa skupštinske govornice.”
Kako podseća NIN, Ražnatović se poslednjih godina života povukao iz aktivnog bavljenja politikom.

NIN, 20. 1. 2000. godine
„Pretprošle (1998) godine Željko Ražnatović Arkan povukao se sa mesta lidera Stranke srpskog jedinstva, a sedište partije preseljeno je iz Beograda u Jagodinu. Od tada prestaje njegovo aktivno bavljenje politikom, koje je polagano zamiralo još od vremena neuspeha na izborima 1993. godine. Mnogi su i dalje nastavili da ga uvažavaju i respektuju jer, u slučaju nekog unutrašnjeg sukoba, nije svejedno na čiju bi se stranu stavio sa svojim dobro obučenim i prekaljenim borcima.“
Ražnatović je ubijen u januaru 2000, a u oktobru te godine promenjena je vlast u Srbiji. Slobodan Milošević je nakon Petog oktobra izjavio da je Arkan ubijen „jer bi se kao patriota usprotivio događajima koji su usledili“.

Željko Ražnatović Arkan / Foto: Print screen Youtube

A u decembru 2000. godine na vanrednim republičkim parlamentarnim izborima usledilo je gotovo referendumsko izjašnjavanje protiv dotadašnjeg režima. Demokratska opozicija Srbije osvojila je skoro 2,5 miliona glasova i dobila 176 poslanika u novom parlamentu, dok su stranke bivše vlasti doživele debakl (SPS 37 mandata, a Srpska radikalna stranka 23). Međutim, desilo se iznenađenje. Stranka srpskog jedinstva, koju je predvodio Borislav Pelević, osvojila je 200.000 glasova i 14 mandata. Tačnije, SSJ je bila na čelu koalicije stranaka u kojoj su bili i Partija srpskog progresa, Ujedinjena penzionerska stranka i Seljačka stranka Srbije. Bilo je to iznenađenje i za istraživače javnog mnejnja koji takvu mogućnost nisu predvideli.

NIN, 28. 12. 2000. godine
“Vladimir Goati smatra da je SSJ dobila deo birača SPS-a i radikala, s tim se slažu i drugi istraživači, na primer Srbobran Branković, koji smatra da je ovaj rezultat pouzdan znak pada Šešeljevog i Miloševićevog ugleda među njihovim tradicionalnim biračima. Ako je tako, a zvuči logično, nejasno je ipak kako to da su i SPS i SRS dostigli na izborima rezultat blizu prognoziranog maksimuma, a njihovi birači, deo njih, glasali za SSJ. Mogući odgovor nudi Zoran Marković, vođa NIN-ovog istraživačkog tima. On smatra da je SSJ odneo upravo onaj ’ćutljivi’ deo radikalske publike. Zna se, naime, da su radikali uvek dobijali više nego što su im davale prognoze jer je izvestan broj njihovih birača iz nekog razloga u anketama izbegavao da se izjasni. Sada su radikali, međutim, ’pogođeni’ u prognozi, i to je ta razlika koja objašnjava neočekivani skok SSJ, koji istraživači javnog mnjenja ni u snu nisu sanjali.”
Kao razlog pominjao se i udruženi medijski uticaj dve televizije sličnog naziva – „Palma“ i „Palma plus“.

NIN, 28. 12. 2000. godine
„Ponet euforijom, Borislav Pelević sad govori da je očekivao dvostruko bolji izborni rezultat, pa ako tako nastavi, mogao bi u tom žaru i da podnese ostavku zbog izbornog neuspeha. Priča o ovoj koaliciji ne bi bila potpuna ako se ne bi reklo da je bila bazirana na dvema medijskim platformama: televizijama Palma iz Beograda i Palma plus iz Jagodine. Srpski televizijski magnati Vujović i Marković, vlasnici televizija, besomučno su svoje talase koristili za političku promociju. (...) Zoran Đinđić, budući premijer, objasnio je uspeh stranke pokojnog Arkana nacionalnom radikalizacijom izazvanom tolerantnim odnosom međunarodne zajednice ka nasilju na jugu Srbije. I to je verovatno tačno, no Đinđić to nije rekao zato što je tačno nego da pošalje poruku o tome kako bi se stvari mogle razvijati ako Zapad ne podrži politiku nove vlasti u konkretnom sporu. Da li zbog ovog upozorenja ili ne, tek stižu ozbiljne vesti o pripremi revizije Kumanovskog sporazuma (u našu korist), što je koliko prošle nedelje izgledalo potpuno nerealno.“
Predsednik SSJ Borislav Pelević je kao moguću koaliciju najavio savez njegove stranke i Koštuničine DSS, koja jedina, kako je kazao, može da izvuče zemlju iz krize.

Blic, 26. 12. 2000. godine
On je rekao da će šef poslaničkog kluba SSJ u parlamentu biti Dragan Marković Palma, visoki funkcioner SSJ i direktor jagodinske televizije 'Palma plus'. Pored Pelevića i Živka Selakovića, lidera SSS, narodni poslanici SSJ biće i bivši fudbalski reprezentativci Dragiša Binić, sada direktor FK 'Obilić', i Dragan Pantelić, direktor FK 'Radnički' iz Niša, kao i bivši košarkaški reprezentativac Radmilo Mišović, sada direktor KK 'Borac' iz Čačka. Pelević je najavio da je moguće da poslanik bude i pevač Ivan Gavrilović. Svetlana - Ceca Ražnatović i Miodrag - Miki Vujović, predsednik SSP i direktor televizije 'Palma', prema njegovim rečima, ne nalaze se na listi kandidata za narodne poslanike.“
Ideološki SSJ je nastojala da se predstavi kao „patriotska“ stranka koja „brine o nacionalnim interesima“. Novinar Miloš Vasić je primetio da se partija trudila „da bude i ostane konstruktivna“.

Vreme, 28. 12. 2000. godine
„Programski gledano, Stranka srpskog jedinstva strašno se trudila da bude i ostane konstruktivna: g. Pelević neumorno ponavlja da oni nisu ni za vlast, ni za opoziciju, nego su za jedinstvo; jednom se pohvalio da oni nikada nisu napadali vlast; oni su, naime, rodoljubi i to najveći, mera i uzor patriotizma, sabornosti i uopšte sve sami obilići. Rekao bi čovek da je reč o onoj Hašekovoj Stranci umerenog napretka u okvirima zakona, da nije jednog detalja: iz Stranke srpskog jedinstva izbijaju na sve strane nasilje i pretnja kao principi. Život i karijera Osnivača dovoljno su poznati; recimo samo da je pokojni g. Ražnatović živeo i umro kao ovlašćeni radnik unutrašnjih poslova i ličnost od izuzetnog poverenja Slobodana Miloševića i njegovog režima. U predizbornoj kampanji – na TV Palma, a gde bi – g. Pelević je prikazivao filmove o obuci Srpske dobrovoljačke garde, jezgra Stranke srpskog jedinstva; pametnom dovoljno. Paradoksalno koliko god bilo, SSJ je jedina stranka koja ima stranačku vojsku i njome se hvali; to ni Milošević nije imao.“
Borislav Pelević / Foto: FoNet/Aleksandar Levajković

A tadašnji predsednik SSJ Borislav Pelević izneo je svoje viđenje programskog opredeljenja stranke.

NIN, 11. 1. 2000. godine
„Mi smo kao stranka uvek bili za mir. Uvek za mir. Ali nešto se čudno dešavalo. Uvek su nas vezivali za neku militantnost. Verovatno zbog toga što smo mi kao srpske patriote, svih pet poslanika, otišli da branimo srpski živalj i srpsku teritoriju u Republici Srpskoj Krajini. Ne vidim drugi razlog. Zaista, u našoj stranci, nećete verovati, imamo dosta Mađara, imamo dosta Muslimana, imamo nekoliko Hrvata iz Vojvodine. Videli ste da smo mi najbolje rezultate postigli u Vojvodini, koja je višenacionalna, koja ima 26 nacija. Nisu samo Srbi glasali za Stranku srpskog jedinstva. One koji žele da nam nametnu militantni karakter, nadam se da ćemo razuveriti u narednom periodu, jer Stranka srpskog jedinstva uvek se zalagala za mirno i diplomatsko rešenje svih problema.“
Pelević je kao kandidat SSJ učestvovao na predsedničkim izborima održanim u septembru i decembru 2002, ali su oni proglašeni neuspelim, jer na njima nije glasalo, po tadašnjem izbornom zakonu neophodnih, 50 odsto upisanih birača. On je prvi put osvojio 139.047 glasova, a drugi put put nešto manje (103. 926).

„Sablja“ i izbori 

Nakon ubistva premijera Zorana Đinđića, tokom akcije „Sablja“, uhapšena je i folk pevačica i član SSJ Svetlana Ražnatović. Pelević je tada stao u njenu odbranu, ističući da ona nije držala automatsko oružje u kući, već samo pištolje, za koje je rekao da su uglavnom bili pokloni predati njenom suprugu. „Siguran sam da Ceca nije znala šta je u podrumu, jer je on delom bio poplavljen i pod vodom“, kazao je Pelević.

Svetlana Ražnatović / Foto: FoNet/K.Kamenov
Večernje novosti, 12. 4. 2003. godine
„Pelević je izjavio da se ’raduje što će velike kriminalne grupe biti neutralisane, posle policijske akcije’, i dodao da niko od funkcionera te stranke ’nije doveden u vezu sa organizovanim kriminalom’.
- Nismo pili kafu, viski, niti smo se bilo gde sastajali sa članovima organizovanih kriminalnih grupa, a mi smo i jedini od opozicionih stranaka prošle godine podržali Zakon o borbi protiv organizovanog kriminala. Nikada nisam bio u Šilerovoj, nikada nisam znao nikoga od tih kriminalaca, osim Legije, ali je to prekinuto još 1993. godine, kada sam završio vojničku karijeru’, istakao je predsednik SSJ-a.“

Na kraju te 2003. održani su vanredni parlamentarni izbori, a SSJ je nastupila u koaliciji „Za narodno jedinstvo“ koju su činile i Narodna seljačka stranka, Narodna stranka, Naš dom Srbija, Srpska stranka i udruženje Srba za povratak na Kosovo i Metohiju „Kućni prag“. Nosioci liste bili su Borislav Pelević i predsednik NS Marijan Rističević. Prvi na listi bio je Dragan Marković Palma, a portparol Milan Paroški. Ipak, koalicija nije uspela da preskoči izborni prag, osvojila je 68.537 (1,79 odsto) i ostala bez mandata. Ali, njihova lista je u Jagodini osvojila 13,9 odsto, odnosno dobila je više glasova od G17 plus (10,5) i DS (12,4 odsto). 

Verovatno je dobar rezultat u Jagodini okuražio nosioca liste i zamenika predsednika SSJ Dragana Markovića Palmu da već u februaru odluči da istupi iz SSJ i sa nekoliko opštinskih odbora te stranke formira novu partiju – Jedinstvena Srbija. Pelević je izjavio da je osnivanje JS „direktan udar na SSJ, sa namerom da se ugrozi jedinstvo stranke i prikaže kako u njoj postoji rascep“.

Dragan Marković Palma / Foto: FoNet/MUP Srbije

Večernje novosti, 24. 2. 2004. godine
„Pelević je na konferenciji za novinare naglasio da je Dragan Marković Palma suspendovan iz stranke 13. februara ove godine zbog suprotstavljanja nacionalnom programu SSJ, a da je Petar Petrović isključen iz nje, jer je posvađao nekoliko odbora.“
Nakon toga, Pelević je bio kandidat SSJ za predsednika Srbije u junu 2004, ali je osvojio svega nešto više od 14.000 glasova (0,46 odsto).

Borislav Pelević / Foto: FoNet/Aleksandar Levajković

Stranka je bila na vlasti i u opštini Žitorađa, rodnom mestu Svetlane Ražnatović. Na čelu te opštine kao član SSJ bio je njen otac Slobodan Veličković, VKV trgovac, a u julu 2007. i njena majka je izabrana za potpredsednicu Skupštine opštine.

Politika, 27. 7. 2007. godine
„Mirjana Mitić, majka folk pevačice Svetlane Ražnatović i nova potpredsednica Skupštine opštine Žitorađa, jeste pre tri godine izabrana za odbornika u lokalnom parlamentu sa liste Stranke srpskog jedinstva, ali je na novu funkciju došla kao kandidat Nove Srbije, čiji je član poslednjih pet-šest meseci, kaže za ’Politiku’ Staniša Đokić, predsednik Opštine Žitorađa, inače član Nove Srbije. Upitan kako je onda moguće da se u novinama pojavi njena izjava da je član SSJ, on odgovara da je lično bio pored nje kada je telefonom pričala sa novinarom beogradskog lista koji je to objavio i pretpostavlja da je novinar pogrešno razumeo kada mu je ona rekla da je odbornik postala kao član te stranke, ali da je sada u NS. Zbrka je, naime, nastala onog trenutka kada je objavljeno da je Mirjana Mitić izabrana za zamenika predsednika SO Žitorađa kao kandidat SSJ i to glasovima odbornika Nove Srbije, Srpske radikalne stranke i Demokratske stranke. Opštinski odbori DS-a su, inače, obavezani odukom organa stranke da ne sarađuju sa strankama bivšeg režima (SPS i SRS), kao i sa onima koje su njima bile bliske, u koje spada i SSJ, koju je sredinom devedesetih osnovao Željko Ražnatović Arkan.“

U radikale, pa u naprednjake

A onda krajem 2007. SSJ odlučuje da se utopi u Srpsku radikalnu stranku.

Beta, 23. 12. 2007. godine
„Stranka srpskog jedinstva integrisala se juče u Srpsku radikalnu stranku, odlučeno je na sednici Glavnog odbora SSJ-a. Generalni sekretar SRS-a Aleksandar Vučić rekao je agenciji Beta da je za radikale ključno objedinjavanje svih snaga koje su protiv režima u Srbiji i svih onih koji žele očuvanje Kosova i Metohije u Srbiji.
’Prevazilazimo lične sujete i razlike i želimo da pod imenom Srpska radikalna stranka i iza predsedničkog kandidata Tomislava Nikolića objedinimo sve one koji hoće promene u Srbiji’, rekao je Vučić, i dodao da će na tom putu nastaviti i da će biti još šire podrške Nikoliću. On je ocenio da je vreme za promene i da SRS prihvata sve one koji to žele, i dodao da je prošlo vreme bilo kakvog ’politikanstva’.“
Međutim, nakon samo pola godine, članovi Glavnog odbora Stranke srpskog jedinstva zatražili su „hitan sastanak“ sa Pelevićem, ističući da su prevareni sporazumom o integrisanju sa SRS.

Blic, 12. 6. 2008. godine
„U saopštenju potpredsednika SSJ-a Zorana Zečevića navodi se da su poslanički i svi kandidati za odbornike te stranke izigrani, dok su samo Pelević i potpredsednik SSJ-a Milan Knežević na poslaničkim mestima.“
Ali ubrzo je došlo do rascepa u SRS, Nikolić i Vučić su napravili Srpsku naprednu stranku, a Pelević se priključio njihovoj opciji. Tada je izjavio da on zapravo i nije bio za utapanje stranke u SRS, a da je u SNS „prepoznao sve programske ciljeve SSJ“.

Borislav Pelević i Aleksandar Vučić / Foto: FoNet/Božidar Petrović

Danas, 20. 10. 2008. godine
„Verovali ili ne, nisam bio za ulazak SSJ u SRS, ali su za to bili gotovo svi članovi Glavnog odbora SSJ. Priklonio sam se većini i pregovarao sa Nikolićem i Vučićem, koji su mi prijatelji iako smo imali veoma oštre političke sukobe. U Srpskoj naprednoj stranci smo prepoznali sve programske ciljeve SSJ. Osećam se veoma relaksirano i rasterećeno. Bio sam samo nekoliko meseci u SRS-u i pre formiranja novog poslaničkog kluba razmišljao sam da aktiviram ostavku. Nisam mogao da podnesem izrečene kletve upućene makar i najvećem neprijatelju. Nisam hteo da u tome učestvujem. Nikolić mi je rekao da sačekam. A posle formiranja poslaničke grupe Napred Srbijo, nije me molio i tražio da u nju uđem. Na to sam pristao jer sam video da se ciljevi moje nekadašnje stranke i ponašanje u parlamentu poklapaju s ciljevima poslanika kluba Napred Srbijo - objašnjava Pelević. Prema njegovim rečima, u novoj stranci ne želi da postane funkcioner, jer nema vremene zbog mnogih obaveza. Međutim, kako kaže, ukoliko bude nadglasan, neće moći da se protivi odluci većine. Pelević je za Kosovo i Metohiju posebno vezan, jer je tamo rođen i pokušava da pomogne svom zavičaju.“
Ipak, po dolasku naprednjaka na vlast, u leto 2012, Pelević je istupio iz stranke i saopštio da će ubuduće nastupati kao samostalni poslanik. Istakao je da ne može da prihvati stav nove Vlade da će biti poštovani svi sporazumi Beograda i Prištine; da ne može da prihvati učešće Mlađana Dinkića i Sulejmana Ugljanina u novoj Vladi, a kritikovao je SNS i zbog prijema u stranku bivšeg funkcionera SRS Aleksandra Martinovića.

Miting SNS, februar 2011 / Foto: FoNet/Aleksandar Levajković

Beta 29. 8. 2012. godine
„Pelević je rekao da za njegov čin postoje i politički i lični razlozi i najavio da u narednih nekoliko dana počinje pripreme za reaktiviranje Stranke srpskog jedinstva“.
Naredne godine osnovao je udruženje pod nazivom – Sabor srpskog jedinstva.

Večernje novosti, 7. 5. 2013. godine
„Prema Zakonu o političkim strankama, nakon brisanja partije iz registra potrebno je da prođu najmanje četiri godine da bi se registrovala nova s tim imenom. Zato je i Pelević, nakon napuštanja SNS, čekao da prođe 27. mart da bi obnovio SSJ.
’Trenutno delujemo kao udruženje pod nazivom Sabor srpskog jedinstva, ali očekujem da ubrzo prerastemo u partiju. Zalagaćemo se za teritorijalni integritet zemlje i nećemo hrliti ka EU’, rekao nam je Pelević.“
„Patriotski front“ predaje izbornu listu, mart 2014 / Foto: FoNet/Aleksandar Levajković

Ipak, stranka nije obnovljena, a na vanrednim parlamentarnim izborima 2014. godine Sabor srpskog jedinstva nastupio je u koaliciji pod nazivom „Patriotski front“ sa udruženjima građana Srpskim saborom Zavetnici, NP — Preporodom Srbije i Slobodnom Srbijom — Niš; Sabor srpskog jedinstva. Ni ova koalicija nije prešla izborni cenzus, a u oktobru 2018. Pelević je preminuo.

Naslovna fotografija: Print screen Youtube