Ko stoji iza atentata?

Punih osam godina je prošlo od atentata na Zorana Đinđića, a građani Srbije i dalje nisu dobili odgovore na pitanja o političkoj pozadini njegovog ubistva. Da li će najava novih istraga i saslušanja za umešanost u pobunu Jedinica za specijalne operacije promeniti stvari i da li će Srbija ikada saznati po čijem nalogu i u čiju korist su Legija, Zveki, Šiptar, Kum i ostali „heroji“ pucali u prvog demokratskog premijera Srbije?

Do razrešenja ovog pitanja, koje se ponovo ovih dana postavlja u javnosti, nismo došli zato što srpsko društvo ni do danas nije postalo spremno za nešto za šta ni proteklih godina nije bilo, ali ni zato što politička elita koja je na vlasti još nije rešila da podigne tepih i izvuče jedan od problema koji opterećuje ovo društvo i bez čijeg rešenja nikada nećemo doći u red uređenih društava u koje nas oni tako snažno vode.

Letošnji pokušaj ubistva Sretka Kalinića, jednog od najbrutalnijih ubica klana iz Šilerove, na koga je pucao dojučerašnji saborac i brat po pištolju Miloš Simović, doveo nas je u situaciju da se srpska i hrvatska policija počnu utrkivati u izjavama o dobroj saradnji, o tome kako kriminal ne poznaje granice, ali i kako su se i sa jedne i sa druge strane granice sada našli ozbiljni ljudi koji će stati na put kriminalu. Čak je bilo i izjava u kojima su govorili kako su oni već duže vreme na „merama“, kako su svi znali da oni žive od para koje dolaze iz Srbije. Posebno iz Srbije su stizale izjave zvaničnika u gotovo prvom satu nakon pucnjave kako su oni sada postali deo Šarićevog klana, kako i to znaju. Ostaje pitanje – a kad ste sve to znali, zašto ih niste pospremili?!

Kada se situacija malo primirila, kada je Simović prošetao i preplivao preko granice u zagrljaj srpskim policajcima, iz tužilaštva je stigla informacija kako će Simović i Kalinić, ukoliko bude izručen, biti ispitivani samo na okolnosti za koje do sada nisu osuđeni. Ništa ih, ni posle devet meseci, nisu pitali u vezi sa atentatom, pa se javila sumnja da je, sa njima ili bez njih, za tužilaštvo sve vezano za Đinđićevo ubistvo zatvoren slučaj.

Sada se, pak, najavljuje da će zbog umešanosti u pobunu Jedinica za specijalne operacije i političku pozadinu ubistva premijera Đinđića biti pokrenut krivični postupak protiv Borislava Mikelića, bivšeg predsednika Vlade Srpske Krajine, Milorada Ulemeka Legije, Milorada Bracanovića, viših rukovodilaca DB i pripadnika komande JSO, a da će među ostalim svedocima biti saslušani i lider Demokratske stranke Srbije Vojislav Koštunica i nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Goran Petrović i Zoran Mijatović.

Spinovanje javnosti

Svaki put kada se pokrene priča o atentatu na Zorana Đinđića, ona počne da liči na vreme nakon atentata i na vreme kada se sudski proces egzekutorima privodio kraju. Tada su se u nedeljnicima i dnevnoj štampi iz dana u dan otvarala neka nova „viđenja“ koja su bacala sumnju na suđenje (teorije ledenog metka, trećeg metka, druge puške…) sa paralelnom kampanjom protiv suda koja je dolazila od tadašnjih zvaničnika države. Onda se obično oglase i advokati iz tog procesa koji javno postavljaju pitanja na koja su već dobili odgovore na jedinom relevantnom mestu, a to je sudnica. Kao da je zaboravio da su u toj sudnici, u kojoj su svi oni sedeli, satima i danima svedočili, pod zakletvom i Beba Popović i Čedomir Jovanović i Dušan Mihajlović i Zoran Janjušević i još mnogi saradnici ubijenog premijera i ljudi koji su u trenutku atentata bili na „istoj strani“. Sudsko veće je satima postavljalo njima pitanja na okolnosti pripreme ubistva, političkih događanja pre samog ubistva, atmosfere u društvu, samoj akciji „Sablja“, pitanja su im postavljali i advokati, tada, optuženih sa jedinom željom da diskredituju svakog od njih, a pitanja su im postavljali i advokati optužbe, samo što su neki od njih to zaboravili.

Od onih „sa druge strane“ u sudnici se, međutim, pojavio samo tadašnji generalni sekretar Vlade Republike Srbije, Dejan Mihajlov, koji je rekao da se ne seća zašto je baš u izbornoj kampanji rekao, da su „premijera ubili njegovi“ i da je to rekao u žaru političke borbe. Ostali se nikada nisu pojavili iako je zastupnik Đinđićeve porodice, Srđa Popović, tražio od suda da se pozovu.

Činjenice

Ako govorimo o političkoj pozadini atentata na Zorana Đinđića, možemo krenuti i od prvog policijskog pitanja u svakoj istrazi, a to je „Ko se okoristio od tog krivičnog dela?“. To pitanje je u javnosti na takav način dovoljno puta postavljeno i dat je veliki broj odgovora, tako da ćemo to preskočiti.

Oko političke pozadine ubistva Zorana Đinđića i njegovih naknadnih „ubistava“, kroz godine koje su prošle, sada je svakako interesantnije govoriti samo kroz proste činjenice koje su pratile sva zbivanja oko suđenja i kompletan epilog nakon tog ubistva. Postupci i događaji govore sami za sebe.

Sve je počelo u „Sablji“ kada su na informatinvni razgovor u policiju pozvani tadašnji savetnici premijera Vojislava Koštunice, Aca Tomić i Rade Bulatović, da odgovore na pitanja o njihovim kontaktima sa ubicama srpskog premijera. Po izjavama ljudi koji su vodili istragu oni su u isto vreme u dve različite prostorije dali potpuno različite odgovore. Dakle, najmanje jedan od njih nije govorio istinu. Nakon toga su zatvoreni, ali su kasnije to dobrano naplatili od države. Istraga je išla i dalje ka političkim inspiratorima ubistva, ka onima koji su tako nešto najavljivali na mitinzima i onima koji su razgovarali sa „Lauferom“ a onda avionom početkom marta napustili Srbiju. No, u jednom trenutku je sve stalo. Zašto? Po rečima tadašnjeg šefa biroa za informisanje Vlade Republike Srbije Bebe Popovića i još nekih ljudi iz istrage, sve je obustavljeno jer su se pored političkog pritiska iz Srbije uključili i neki ambasadori stranih zemalja, koji su to opravdavali krhkom demokratijom u Srbiji. Tada se tvrdilo da je šef misije OEBS-a u SCG Mauricio Masari jedan od ljudi koji je prenosio takve poruke.

Nakon istrage i „Sablje“ počelo je suđenje. Sa njegovim početkom, počeli su i pritisci. Od svakodnevnih napisa u novinama koji nisu imali puno veze sa onim što se događalo u sudnici, preko dolazaka bivših pripadnika JSO sa majicama rasformirane jedinice, koje je tadašnji ministar Jočić okarakterisao kao „momke koji su time želeli da izraze pijetet prema jedinici“, preko izjava Miroslava Miloševića, Jočićevog zamenika i načelnika javne bezbednosti „da je optužnica na staklenim nogama“, pa sve do izjave tadašnjeg ministra pravde Zorana Stojkovića „da Specijalni sud treba rasformirati“. Desile su se i mnogo teže stvari od pukih izjava – napad na sestru pokojnog Premijera i pretnje predsedavajućoj u procesu Nati Mesarović.

U isto vreme, kada je na vlasti vlada Vojislava Koštinice, predsedavajućem sudiji u tom potupku Marku Klajeviću je prvo oduzet službeni mobilni telefon, nakon toga lično obezbeđenje i blindirani auto i na kraju mu je brat, takođe sudija, uhapšen. Zbog svega toga on podnosi ostavku i povlači se iz procesa. Smenjen je specijalni tužilac Jovan Prijić, čovek koji je pisao optužnicu protiv ljudi koji su kasnije osuđeni. Njegov zamenik Radovanović uhapšen je zbog vrlo sumnjivih optužbi, smešten u zatvor gde je kasnije i preminuo. Drugi Prijićev zamenik je zbog svega podneo ostavku, tako da je proces na pola ostao bez dva čoveka koji su u sudnici branili optužnicu.

U toku procesa, baš negde u periodu kada Mihajlov saopštava „da su premijera ubili njegovi“ iz svoje kuće izlazi i predaje se prvooptuženi Milorad Ulemek Legija jer kako on kaže „ima poverenja u ovu vlast“. Mimo svih procedura nije priveden sudiji i smešten u ćeliju Centralnog zatvora, već je odveden u kabinet samog ministra Jočića, koji se zbog toga hitno vratio sa odmora. O čemu su tada razgovarali Jočić, tada načelnik BIA Rade Bulatović i prvooptuženi Legija do današnjeg dana nije se obelodanilo, ali smo saznali da je službena beleška o tom događaju falsifikovana.

Kasnije se predao (ili je uhapšen) svedok saradnik Dejan Milenković Bagzi. Ni to naravno nije išlo tako glatko. Policija je u presretnutim razgovorima otkrila da je, njegova advokatica, Biljana Kajganić tada rekla da se preda i da je sa starim prijateljima B i J sve dogovoreno i da samo treba da optuži Ljubišu Buhu Čumeta da je on organizovao ubistvo Momira Gavrilovića. Sve to tempirano je sa očiglednom željom da Čume izgubi status svedoka saradnika i da se time na celu optužnicu stavi veliki znak pitanja. Podsećanja radi, Momir Gavrilović je bio operativac Službe Državne bezbednosti koji je ubijen nakon razgovora u kabinetu tadašnjeg predsednika SRJ Vojislava Koštunice o korumpiranosti i povezanosti sa kriminalom vlade Zorana Đinđića. Interesantno je i da je sud pre nekoliko dana osudio Miloša Vasića novinara lista Vreme, čoveka koji je objavio transkripte prisluškivanih razgovora, zato što je on napisao da su „J i B“ iz razgovora Jočić i Bulatović.

Epilog

Od Mileta Novakovica, čoveka koji je operativno vodio istragu protiv ubica premijera i kome je Zvezdan Jovanović priznao ubistvo saznali smo letos da je tokom ministrovanja Dragana Jočića smenjeno preko četiri stotine policijskih oficira; praktično svako ko je učestvovao u akciji „Sablja“ i svako ko je učestvovao u rasvetljavanju ubistva. Takođe smo obavešteni od policijskog generala Bore Banjca da je smenjen baš na sastanku na kome je Jočiću saopštio da su locirali Bagzija i da spremaju njegovo hapšenje.

Prema pisanju medija, ima dokaza da je cilj pobune JSO bio izazivanje političke krize nakon čega bi bila formirana nova, „patriotska“ vlada, da se Borislav Mikelić sastajao sa Acom Tomićem, Miloradom Bracanovićem, Dušanom Spasojevićem i Legijom i da bi se sada moglo saznati mnogo toga neotkrivenog o političkoj pozadini atentata.

Koliko prostora za dileme o pozadini i političkim pritiscima na sud ostaje nakon svega ovoga? Koliko smo sigurni da ljudi koji su danas na vlasti nisu u stanju da vide očigledne stvari i da pokrenu nove istrage? Ili će ih ponovo nešto sprečiti da to učine…