Bogić Bogićević – čovek koji je rekao NE Miloševiću i generalima 

Novi gradonačelnik Sarajeva biće, ako to potvrdi Gradsko veće, Bogić Bogićević, koji je posle nedavnih lokalnih izbora prihvatio kandidaturu Socijaldemokratske partije BiH za tu funkciju.

U Bosni i Hercegovini ga smatraju patriotom, “čovekom koji je Miloševiću rekao ne”, a u Srbiji je 1991, naročito u režimskim medijima, označavan izdajnikom, “Srbinom koji je glasao protiv” i “čovekom koji je mogao da spase Jugoslaviju”.

Na pitanje zašto je prihvatio poziv da postane gradonačelnik Sarajeva, odgovara:

Face TV, 21. 11. 2020. godine
“Prijedlog SDP-a primio sam kao priznanje. Kad sam iscrpio sve argumente da ne prihvatim kandidaturu, došli smo do zaključka da u doba pandemije korona virusa živimo u vanrednom stanju, u stanju prirodne nesreće. U takvoj situaciji ne može se birati, zato funkciju gradonačelnika shvatam kao radnu obavezu.”

A ko je Bogić Bogićević i šta je to uradio 1991. godine? Čime se bavio sve ove godine i kakvu to promenu Sarajevu nosi?

Rođen je 1953. u Ugljeviku. U rodnom gradu je završio osnovnu školu.

RTV Tuzla, 6. 10. 2019. godine
“U Tuzli je pohađao Srednju mašinsku školu i intenzivno se bavio društvenim radom, radeći aktivno u omladinskoj organizaciji. Bio je član opštinskog rukovodstva mladih Tuzle i njegove veze s Tuzlom su još od tog perioda ostale neraskidive. Diplomirani je sociolog i magistar društvenih nauka. Bio je student-prodekan na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i dobitnik tri Srebrne značke za uspjeh u studiranju. Na početku svog političkog angažmana obavljao je dužnosti sekretara Saveza socijalističke omladine Bosne i Hercegovine i izvršnog sekretara Centralnog komiteta Saveza komunista BiH.”

 Od 16. maja 1989. do septembra 1991. godine bio je član Predsedništva SFRJ. 

Oslobođenje, 21. 11. 2020. godine
“Kao prvi čovjek koji je još 89. godine dobio na referendumu, sa punih 200.000 glasova više od drugoplasiranog, Bogićević je izabran za člana Predsedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine da predstavlja sve građane i narode.

- Kako su se u to vrijeme bosanski nacionalni Iideri sporazumjeli da osvoje i podijele vlast, možete zamisliti kako sam se osjećao - ističe Bogičević - kao neko ko odgovara bosanskom parlamentu, a taj parlament za godinu i po dana nije usvojio ni jedan zakon, pretvorio se u običnu političku arenu nepomirljivih nacionalnih stavova. - To znači da sam morao sasvim samostalno da donosim odluke na sjednici Predsjedništva SFRJ, što nije nimalo lako i što je rezultiralo stotinama prijetećih pisama u kojima su me nazivali zlikovcem, izdajicom. Pisma su stizala sa svih prostora bivše Jugoslavije što je bio dobro izrežiran model pritiska službe državne bezbjednosti...”

Kaže da je to bilo prvi put od Drugog svetskog rata da se neki funkcioner u BiH bira na referendumu, dodajući da je bio najmlađi kandidat, ali da njegovo iskustvo “nije bilo tako zanemarljivo i mlado”.

Slobodna Evropa, 27. 2. 2008. godine
“Ja sam skoro deset godina ranije obavljao jednu saveznu funkciju. Bio sam predsjednik omladinske organizacije Jugoslavije i nisam bio nepoznat javnosti, i jugoslovenskoj i bosanskohercegovačkoj. Tada je, normalno, došlo do promjena ljudi, kao i nakon izbora bilo kog čovjeka na neku od državnih funkcija.'

A u martu 1991, posle velikih devetomartovskih demonstracija u Beogradu, održana je, sada istorijska, sednica Predsedništva SFRJ. Bogićević je bio njen učesnik i pokazalo se – ključni akter.  Tada je, po svedočenju učesnika, od njegovog glasa zavisilo da li će u Jugoslaviji biti uvedeno vanredno stanje. Sa jedne strane bila su “četiri Miloševićeva glasa” (predstavnici Srbije, Crne Gore i pokrajina Vojvodine i Kosova), a sa druge – Slovenija, Hrvatska, Makedonija i Bosna i Hercegovina sa Bogićevićem. Svi predstavnici su iza sebe imali odluke svojih skupština i nadležnih organa – osim Bogićevića. Tada ga je, po svedočenju učesnika, Borisav Jović, predsednik Predsedništva, upitao zašto kao Srbin ne glasa kao i ostali.

BH dani, avgust 2013. godine
“General Veljko Kadijević je bio uvjeren da će nas slomiti na toj sjednici Predsjedništva. Pri dolasku u salu sreo sam Bogića Bogićevića - na njega je, moram reći, bio najveći pritisak. Imao sam informaciju da je cijelu noć prije toga proveo u razgovorima s generalima koji su ga pritiskali svim mogućim argumentima da poklekne i da glasa za srpski prijedlog, računajući na to da je on Srbin. Međutim, on je glasao protiv uvođenja izvanrednog stanja i onda ga je Bora Jović, nakon glasovanja, pred svima vrlo glasno i arogantno pitao: Bogiću, ti si Srbin, zašto ne glasaš kao i ostali? i Bogić mu je odgovorio: Slušaj, Boro, zapamti: ja jesam Srbin, ali prije svega sam Bosanac, i glasam za interese cijele Jugoslavije, a time i za interese Bosne i Hercegovine”, prisećao se ovog događaja tadašnji član predsedništva SFRJ Stjepan Mesić.

Bogićević kaže da se tada samo formalno glasalo za odluku o povišenoj borbenoj gotovosti JNA, ali da je plan bio da se uvede vojna uprava u “neposlušnim republikama”.

Slobodna Evropa, 27. 2. 2008. godine
“To je bio dan kada je trebalo donijeti, formalno, odluku o povišenoj borbenoj gotovosti JNA. Kao što se kasnije moglo vidjeti iz brojnih memoara, a posebno iz Jovićeve knjige, planirano je da se uvede vojna uprava u Hrvatskoj, Sloveniji, a vojno-političkim mjerama trebalo je srušiti rukovodstvo u Bosni i Hercegovini i kako kažu ‘probugarsko’ rukovodstvo Makedonije na čelu sa Gligorovim. (…) Ne, nije me bilo strah iz jednostavnog razloga što je sve što sam radio, uključujući i ovu sjednicu, radio sam sam, bez bilo kakvih tajnih i javnih dogovora i špekulacija. Dakle, sam sam odlučivao u skladu sa svojom savješću, imajući stalno u vidu da predstavljam cijelu Bosnu i Hercegovinu i njene građane, bez obzira na naciju i vjeru. Znao sam da nemam podršku Parlamenta BiH što god da napravim.”

Kaže da se tada donosila odluka o početku rata.

Slobodna Evropa, 27. 2. 2008. godine
“Razmišljao sam samo u kategorijama - protiv koga? Niko Jugoslaviju nije napao ni izvana niti iznutra. Protiv nas samih da povedemo rat, zašto? Da li imam moralno pravo, ne više samo kao član Predsjedništva, da u rat gurnem populaciju, sinove, majke, očeve vojnika koji su bili na odsluženju vojnog roka? Da ne govorim o hiljadama i hiljadama mladih ljudi koji bi bili mobilisani kao rezervisti, da idu od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine da ratuju protiv nas samih. Naravno da ja takvu odluku ne bih nikada donio - ni po cijenu života.”

Onda se organizuje nova sednica sa skoro istim predlogom, ali je Bogićević ostao pri ranijem stavu.

Slobodna Evropa, 27. 2. 2008. godine
“Ja nikada nisam imao potrebu da dokazujem šta sam, ako sam to po rođenju. Niko od nas nije birao oca ili majku, brata ili sestru, mjesto gdje će se roditi. I kome to dokazivati? Za mene je to besmisleno pitanje. Drugo, ja sam jasno znao svoj mandat, da predstavljam sve građane Bosne i Hercegovine. Ako bih ja predstavljao samo Srbe, ko bi predstavljao Muslimane, Hrvate, Jevreje, Rome, Italijane, Čehe, Slovake...? Znate da je samo u Prnjavoru bilo preko trideset nacija. Dakle, taj stav i do danas je važeći. Sjednica je nastavljena 14. i 15. marta. Između ostalih, pozvao me je Jović. Ja nisam mogao vjerovati da čovjek u tim godinama počinje da plače. Ja tom njegovom pritisku, kao i desetinama, stotinama drugih telefonskih, pismenih, usmenih … nisam podlegao. Nisam se nikada dvoumio, nisam se kolebao, nisam nikada imao drugo rješenje.”

Kaže da su pokušali da ga pridobiju nudeći mu razne beneficije, a da je akcija vođena pod šifrom “Lomljenje Bosanca”.

Slobodna Evropa, 27. 2. 2008. godine
“Kuće, vile, olakšice, beneficije su se podrazumijevale. Ti prijedlozi su dolazili od izaslanika, ono kao prijateljski, dođe vam se na kafu i kažu: ‘Zašto da se mučiš u nekom stančiću na Novom Beogradu’, jer sam ja tada tamo stanovao, ‘kada bi mogao imati neku vilu, pa dobar život, neki račun…’. Naravno da su to bili izaslanici, meni je bilo jasno kao dan, a ljudi koje ja od ranije poznajem. (…) Zapravo, sve se događalo na relaciji Jović - Kadijević - Milošević i sateliti, odnosno ekspoziture u Sarajevu i Kninu - Karadžić i Rašković. Oni su svakog minuta bili na vezi i vrlo dobro obaviješteni. Jedan takav poziv od Karadžića me je tada iznenadio, jer je sjednica bila držana u dubokoj vojnoj i državnoj tajnosti. Odjedanput vam zazvoni žovjek i govori o detaljima sjednice. To govori o mentalitetu i mentalnom sklopu ljudi, i kao državnika i kao ličnosti.”

Na početku rata u Jugoslaviji bio je posrednik između sukobljenih strana u Sloveniji.

Slobodna Evropa, 27. 2. 2008. godine
“Moj kolega Tupurkovski i ja smo svih deset dana rata u Sloveniji svakodnevno odlazili tamo da bismo pomogli da se rat zaustavi bez pristrasnosti, da se kasarne odblokiraju i ta djeca koja su bila na odsluženju vojnog roka. Sjećam se da smo za jedan dan Tupurkovski i ja na relaciji Beograd - Slovenija i nazad imali četrnaest polijetanja i slijetanja. Nisu bili u funkciji aerodromi u Sloveniji, išli smo avionom do Zagreba, a odatle do Sent Vida, kasarne u Sloveniji, helikopterom. Tada je Jelko Kacin obavijestio da su pucali u vojni helikopter u kom su bila dva člana Predsjedništva. Na sreću, ostali smo živi.”

Nakon Slovenije bio je posrednik i u ratu u Hrvatskoj.

Slobodna Evropa, 27. 2. 2008. godine
“Ono što me sa ove distance raduje jeste da moja uloga posrednika svih deset dana u Sloveniji i svih trideset i pet dana, koje sam proveo u Hrvatskoj, Osijeku, Sarvašu, Dalju, Borovu Selu, Borovu Naselju, Okučanima, uz sve te režime koji tamo postoje, uz sve što se dogodilo nije nikad dovedena u pitanje, ili pak ja nisam mogao pročitati ništa loše.”

Od septembra 1991. nije više učestvovao u radu Predsedništva, vratio se u Sarajevo i sve do maja 1992. kada je počeo da radi u Socijaldemokratskoj partiji (SDP), bio je, kaže, bez posla.

Slobodna Evropa, 27. 2. 2008. godine
“Ja dolazim u svoj stan u kom živim trideset godina, dolazim u grad u kojem isto toliko dugo živim. U Sarajevu sam tek u maju 1992. godine počeo raditi u Socijaldemokratskoj partiji (SDP). Prije toga, skoro godinu dana nisam nigdje radio. Svaki čovjek ima prijatelje. Prijatelji, prije svega iz Sarajeva, su mi pomagali u to doba, ali sam živio priližno oskudno, i lično i porodično. Naravno, to je cijena mog izbora.”

Ceo rat (1992-1995) proveo je u Sarajevu. Bio je zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, potpredsednik Socijaldemokratske partije BiH i predsednik Olimpijskog odbora BiH.

Foto: Print screen N1

Smatra da BiH, iako “međunarodno priznata država i članica UN, još nije priznata od svih svojih građana i od vlasti na svim nivoima”.

Monitor, 26. 5. 2017. godine
“Dejtonski Ustav ne poznaje kategoriju građana ni političke zajednice. On jedino poznaje urođenika u određenoj etničkoj grupi. Zbog toga se pripadnici svih etničkih grupa u BiH, Bošnjaci, Srbi i Hrvati i pripadnici etničkih manjina osjećaju kao stranci u BiH, zavisno na kojem teritoriju BiH žive, a kao svoju državu osjećaju onaj mali etnički prostor koji je nastao kao rezultat rata i nasilja etničkog čišćenja straha i mržnje.”

Mišljenja je da je pitanje zaustavljanja odlaska mladih, “uz ono da moramo osigurati da ljudi žive, da piju vodu, da jedu hranu, da imaju krov nad glavom”, među prioritetima.

Anadolija, 7. 3. 2019. godine
“Ovo je jedno od pitanja koje bi moralo biti na dnevnom redu svaki dan. Ljudi masovno odlaze. Procjene su da ćemo za ne znam koliko godina imati samo jedan posto mladih ljudi. Pouzdane informacije kažu da u BiH sada imamo samo 2,5 miliona ljudi. Sa tim masovnim odlaskom taj broj se smanjuje jer odlaze ljudi koji imaju zaposlenje, ljudi koji imaju radna mjesta, ljudi koje više ne zanimaju izborni rezultati, zanima ih dostojanstven život makar i daleko izvan BiH, a ne nacionalističko ludilo. Ljudi koji vole jedni Moskvu, drugi Tursku, ali svi odoše u Njemačku. Tako da su to činjenice koje bismo morali stalno imati u vidu i moliti investitore, prijatelje, i Tursku, i Moskvu, i Njemačku, i Veliku Britaniju, Francusku, nije bitno koga, arapske zemlje, izgubili smo mi čitav Pokret nesvrstanih, prijatelja koji su mnogo mogli pomoći BiH, da oni investiraju da zapošljavamo ljude, da nemamo diskriminaciju prema ljudima, da mijenjamo klimu u BiH uopšte za naše postojanje. Vjerujem da bi možda to bili neki od puteva da se zadrži jedan broj ljudi. U protivnom, masovno će otići.”

Prošle godine dobio je Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva. Ranije je isticao da nikada nije radio da bi dobio odlikovanje, ali i da se nije osvrtao na etiketiranja i diskvalifikacije.

Slobodna Evropa, 27. 2. 2008. godine
“Radio sam bez obzira na sve kvalifikacije koje sam dobijao i na sva etiketiranja i diskvalifikacije. Kratkotrajno se uspijevalo da se promijeni odnos ljudi prema meni i još se ponekad uspijeva. Po mom mišljenju, može vas bilo ko proglasiti izdajnikom, ali je u životu najteže izdati sebe. Život je kratak da bi čovjek na svoja pleća preuzeo i tuđe grijehe. Život je prolazan i kratak, ali je dovoljno dug da bi se mogao živjeti časno i pošteno.”

Naslovna fotografija: Print screen N1