Retrovizor 2 – Dan oslobođenja – epizoda 77 – Ljuba Živkov

Uh, prethodni tekst napisao sam početkom februara, baš sam ozbiljno shvatio preporuku Vlade Srbije da za Dan državnosti povežem koliko mi se prohte radnih dana te da plandujući proslavim taj još neukorenjeni praznik za koji niko živi ne radi, ali kome se niko osim dobitnika Karađorđevih zvezda ne raduje, o kome se ne zna kako ga treba slaviti: ako je to slava države je li posna, šta se za nju sprema, slavi li se u okrilju porodice ili u prirodi?… Banke i pošte istakle su se u voljenju države, zatarabile su službene dveri i život je zamro gore nego u zavejanim predelima. Predsednik je obilazio zaleđene krajeve i bodrio tamošnji živalj, ali su mu telefonom stalno stizale vesti o Kosovu. Predsednik sad već ima pripremljenu ulogu paćenika, lice složi u masku neke brižne tuge, “pa šta je bilo, predsedniče?”, pitali su ga mislim Crnotravci plašeći se da nije neko oboleo neko iz njegovog kabineta ili iz Glavnog odbora.