Mitropolit otvorenog srca

U minuloj sedmici preplitali su se i nadmetali Mundijal, Vimbldon i Vidovdan, pobedio je naravno Vidovdan: predsednik Republike ukazao se na Gazimestanu gde je bio izviždan i umereno kamenovan, dok je predsednik Vlade svojim prisustvom uveličao ionako uveličanu proslavu u Andrićgradu. Premijer je, mezhdu prochem, gledao kako se svečana okupatorska kolona na čelu sa tuđinskim prestolonaslednikom pomera čas napred, čas nazad, vođena GPS-om, doklen sa srpskog neba spuštahu se okačeni o sajle od srpskoga čelika belokrili angeli kojima aneksije, i carske Vijene, i njenih valcera, beše već preko glave, na svakom prozoru umesto muškatla nazirahu se konture ljudskih tela, na svakoj etiketa „Obešeni Srbin“; uglavnom predstavnik dinastije tu smrtno nagraiše, atentatoru se pravna država sudski osveti, na red dođe ruski armijski hor, izaslanik Moskve isporuči bratske pozdrave i reče ni pet ni šest nego da nas je Crvena armija oslobodila od Hitlera. Nije moj ruski dobar toliko da bi meni Kusturica i Dodik poverili simultano prevođenje, a opet, devojče koje je prevodilo pozdrav sa ruskog nije u svom mlađanom životu ni moglo čuti ne znam šta o partizanima, ne znam ni bih li ja prevladao vlastiti kukavičluk i stidljivost, bih li na licu mesta i iz glave naglas osporio ono što sam upravo preveo?