Šampanjski proces

„Želeli ste – slušajte, naknadne reklamacije ne primamo…“ – zaustili su državni revizori, ministri su im očinski upali u reč: „Hvala vam za ovaj vaš početnički uradak, ali dajte da ga još jednom uporedimo sa našim knjigovodstvom, da ih sravnimo, ne sa zemljom, nego da ih dovedemo u sklad koji će nam svima služiti na čast!“, tako sam ja razumeo puš-pauzu datu čim je revizorski izveštaj izbio na videlo, pa opet, spoznaja da je trošeno više no što se moralo i u svrhe koje nisu sve baš za podičiti se ozlovoljila je inače uvek optimistički nastrojenog predsednika Demokratske stranke i cele Srbije koji je ministrima dao rok do februara da se poprave.

Vlada Republike Srbije finansijski itekako pomaže građanina Karađorđević Aleksandra, zaista je okrenuta budućnosti: bude li stanovništvo sutra glasalo da Srbija opet postane monarhija, monarh biće potpuno spreman, načitan, okružen štampanom rečju, negovanim zelenilom i prevožen voznim parkom za čije smo održavanje i mi republikanci, i monarhisti, i ljubitelji vojne hunte saborno dali blizu pola miliona dinara.

https://youtube.com/watch?v=6ZZuZuVVUJ8%3Frel%3D0

Pristaše dinastije podsećaju da kraljevska porodica poklanja dragocene medicinske aparate, zaista, ako Karađorđevići iz svog džepa kupuju tu opremu da bi ju delili po Srbiji, a mi njima poklanjamo novine, filter za ulje i kosačice za englesku travu, onda mi kraljevsku porodicu varamo, eksploatišemo je. Možda zahvaljujući porodičnom ugledu i besmrtnim vezama unutar plemstva dobijaju te aparate na popust, ili džabe, a blagodarna Srbija puna si ljubavi samo pokriva režiju princu ne bi li se ovaj još više posvetio dobročinjenju, bumo videli (možda i ne).

Bombaški proces koji je krasio svaku čitanku biće zamenjen dijalogom predsednika Tadića i sudijke za prekršajke a povodom pijenja šampanjca u hramu sporta. Titovo „priznajem samo sud svoje partije“ nadmašeno je Tadićevim „priznajem i običnog sudiju za prekršaje“; odlučna da šefa države tretira kao bilo koga drugog, predstavnica zakona namerno je iz memorije izbrisala sve što je o prekršiocu zakona znala:

– Dobar dan, molim vas predstavite se.

– Boris Tadić.

– Vaše zanimanje?

– Psiholog.

– Gde ste zaposleni?

– Radim na Andrićevom vencu broj 1.

– Da li je to psihološka ustanova?

– To je institucija predsednika Republike.

Prijatelj Srbije Milorad Dodik mogao bi zbog velelepnog dočeka Biljane Plavšić da izleti iz Socijalističke internacionale, baš ga briga, sa Kusturicom je utanačio da se za potrebe filma „Na Drini ćuprija“ o trošku Republike Srpske sazida Kamengrad koji će i kad film bude zaboravljen stajati kao spomen na jedno divno prijateljstvo, a ne mora Kamengrad sa Drvengradom ni da se pobratimi, kao što su se bratimili gradovi u Jugoslaviji (Novi Sad čak sa Modenom), nego će ta dva grada od različitog ama prirodnog materijala biti braća po ocu.

Petre Škundrić jamči da ćemo sve do 2015. biti bezbedni od ruske navade da nam sagrade jednu bratsku nuklearku, ministar policije bi svoju stranku rado osvežio i ojačao mladim ljudima kojima je na srcu socijalna pravda, prilično sam mladolik, ali policija ima moj matični broj iz koga se vidi da potičem iz sredine prošlog veka, Bramerc je izuzetno zadovoljan zasad doista jalovim naporima Srbije da stane za vrat dvojici odmetnika, Tadić, Rasim, i tužilac Vukčević zadovoljni su Bramercom i njegovim izveštajem!

Nasuprot Mladiću koga nema pa nema, čuvar zatvora u Sremskoj Mitrovici bio je po prirodi posla dostupan pravdi: izgleda da je od jednoga kažnjenika primio dve hiljade evra ne bi li mu poboljšao uslove stanovanja tj. tamnovanja. Jeste time doveo ostale osuđenike u neravnopravan položaj, ali ako mu je ugradio topli pod ili saunicu, to ja vidim kao ulaganje u društvenu svojinu: kad investitor odsluži svoje ta ćelija ostaje budućim prestupničkim naraštajima.