Rijaliti stoleća

Vladin avion koji nije uspeo da Tomislava Nikolića preveze do pape uspeo je da iz Dortmunda preveze poginulog Šabana Šaulića, što Vladi i njenim aviomehaničarima služi na čast, ali zašto se ovo poslednje dogodilo?
Pevač je vredno radeći i bivajući omiljen kako u matici tako i u rasejanju zaradio milione, nije bio u dugovima kao na primer Mocart, koji je sahranjen o trošku opštine, u grobnici sa drugim siromasima tog doba, ali naša vlada nije dopustila ni estradi, ni diskografskim kućama koje su zgrnule silne pare prodajući Šaulićeve ploče, ni porodici, da dovezu posmrtne ostatke, a zašto?
*

Zato što se naša vlast mora prišljamčiti uz sve ono što je veliko i veličanstveno, ili što se njoj veličanstvenim čini, bile to zlatne olimpijske medalje ili poginuli pevač. Kad je nešto veliko, to je velika reklama i za državu u kojoj je nastalo, počev od rimskih imperatora koji su blagoizvoleli roditi se na našoj suverenoj teritoriji, preko pesnika koji su se rodili doduše u Trebinju, ali su Srbi (kao što je Dučić, koga je Koštunica u mesto rođenja preselio iz Amerike), pa sve do ubijenog Olivera Ivanovića i poginulog Šabana Šaulića: Vlada Republike Srbije voli sve one koje voli njeno stanovništvo, i dovozi ih u Beograd, pravo u zbratimljene Aleje velikana i Aleje zaslužnih građana. 

U kabinetu ministra za inovacije i tehnološki razvoj smišljen i snimljen spot o mladim naučnicima, a glavni slogan, verovali ili ne, glasi ovako: „Aleja velikana – to je naša destinacija!“ 

Ideja slave i veličine, tako bliska našem predsedniku, zahvatila je prirodno i vascelu njegovu svitu, i svako ko je u ma kojoj oblasti postao slavan mora biti makar i posthumno povezan sa našom vrhuškom. Tako se pevač, koji je gledao svoja posla i držao se podalje od politike, ni kriv ni dužan obreo u Vladinom avionu, a njegovi posmrtni ostaci dopali su onog dela Novog groblja gde počivaju naši najzaslužniji sinovi. Vlada nam je, šaljući avion u Nemačku poručila: sve što vi volite, volimo i mi, jesmo se odvojili od vas, jedva da se i sećamo kako izgleda vožnja gradskim autobusom, ali znamo koliko vam je Šaban Šaulić značio, i nećemo da se njegov pogreb odlaže duže nego što mora, nego ćemo sačekati samo da obdukcija bude gotova, i eto nas u Beogradu sa kovčegom! 
&
Živimo (preživljavamo) u sve teže podnosivoj demagogiji, koju doduše nisu izmislili presvučeni radikali, ali su je oni usavršili, a slanjem aviona u Nemačku doveli su je do njenog nadam se vrhunca. Volite kad naši osvoje medalju, naviru nam suze kad se zaori naša himna?! To je povrda naše zajedničke narodne izuzetnosti, i sportistima koji su nam ove trnce priredili daćemo odmah premije, kome treba stan, penzija, što god treba! Samo ne zaboravite da iza šampionstva stoji naša partija, koje da nije ne bi bilo ni bronzanim odličja, a kamoli ovih od najplemenitijih metala! Voleli ste predsednika Nikolića, i žalite zbog načina na koji je abdicirao?! Pa i predsednik Vučić ga voli, i Vlada ga voli, eno Tomeka gde protivzakonito živuje u predsedničkoj vili! (Pardon! Donesena je neka uredba, koja je tek zasebna smejurija, da se bivša predsednička vila pretvara u zdanje namenjeno personi zaduženoj za staranje o Kini i Rusiji; što je kao kad sudija Roj Bin, u filmu Džona Hjustona, ustreli u salunu građanina koji je pucao u plakat sudijine omiljene pevačice, pa ustreljenom uzima novčanik iz džepa, broji ono što je našao govoreći: „I kažnjavam te sa… …sedamdeset i… šest dolara, zato što ležiš na podu!“), bestidno samoreklamiranje i kič su, po moemu, trajna i napadna odlika vladavina predsednika Aleksandra; otmeniji duhovi gunđaju protiv rijalitija, a najveći rijaliti, rijaliti decenije, možda i veka, jeste život našeg predsednika, o čijem metabolizmu, duševnim patnjama i radostima, znamo već sve, a junak nam i dalje svakog bogovetnog dana predočava sve što je u svojoj samopregornosti i osetljivosti za druge preduzima: najstarija Srpkinja gori od želje da upozna vođu čiju je „snagu i energiju zapazila“ (tipičan bapski jezik, a?), kako bih ja da mi je sto sedam godina uspeo da pozovem i ugostim šefa države? 
„Nakon što je do njega dopro glas da želi da ga vidi“, eto kako, tako jedan uslužni tabloid prikazuje svetu tajnu kontakta božanstva sa dugogodišnjom pitomicom zloglasnoga PIO-a, predsednikovo žitije sad već zahteva stil Svetog pisma, da, ubrzo posle susreta sa najstarijom podanicom do vladara je dopro novi glas, da najmlađi bolesnici takođe čeznu da ga vide (jedan varošanin je tokom nedavne predsednikove turneje želeo da predsednika dodirne, a našijenac u okolici Davosa živeo je za dan kad će napraviti selfi sa osobom koja je smisao njegovog emigranstskog života), pa se predsednik uz nos epidemiji gripa, zbog koje su đaci na prinudnom raspustu, vinuo i do dečije bolnice, naravno u pratnji svojih najmilijih iz stranke i okružen novinarima, nije li jedna od odlika kiča nesmiljeno srljanje u krajnosti: obradovaću najstariju Srpkinju, odneću joj broš, blagosiljaću naše najmlađe, nagradiću kraljevski naše najbolje sportiste, ožaliću muški naše najslavnije pokojnike, a kad daće Bog povratimo Kosovo i uđemo u Evropsku uniju, koja tad neće biti ni senka one Unije u koju smo hteli pre deset ili dvadeset godina, pozabaviću se prosečnim građaninom, koji ima 67 godina i koji vozi auto kupljen u aprilu 1989. godine. Da, prilikom posete najstarijoj obožavateljki, koja je pohvalila njegovu energiju i požrtvovanost, predsednik je posegao za omiljenim klišeom (koji je na RTS-u, kao vlasnik licence, upotrebio i ministar policije kad ga je voditelj svetosavski požalio zbog neispavanosti): „Moj posao je da se borim, i da budem napadan!“ Da je usled trajne premorenosti prvi slog poslednje reči izgovorio kao dug, opet ne bio pogrešio: „Moj posao je da se borim, i da budem naapadan!“ 
Jer napadno je sve čime nas svakodnevno obasipa, naš despot kao da ništa ne zna o Svetom Nikoli, ali i o drugim manje poznatim pojedincima, koji učine neko dobro delo, a da onaj kome je pomognuto i ne zna ko mu je pomogao. Sveti Nikola nije ni drugima dodijavao nabrajajući svoja dobročinstva, dočim nam se naš kič-predsednik u svom neoustajnom rijalitiju bespoštedno izlaže, ne štedeći ni sebe ni nas, šta sve nisam učinio za vaše dobro, na vašu polzu, na vašu radost, a ovo je tek početak, tek ću da vas usrećim i da vas dovedem do ekstaze iz koje posle nema natrag! Sebe sam već doveo do tog stadijuma, zato vam i podastirem sve svoje dane, sva svoja dobročinjenja, kao uzor i kao prototip: sledite samo mene, divite mi se, i vaše uspenje neće biti puki san!  
*
Ana Brnabić / Foto: Fonet/ Vlada Srbije, Slobodan Miljević

Kič se između ostalog odlikuje odvajanjem od stvarnosti i od istine, naravno da ga ima svuda, u umetnosti, u svakodnevnom životu, u dizajnu, u načinu razmišljanja, ali sada prvi put imamo vlastelu i vladavinu koja je cela kič, od stvarnosti se ozbiljno udaljila i predsednica vlade, donedavno bi se ušeprtljala kad god se zaletela da sroči složenu rečenicu, danas se iz glave podsmeva profesorima Filozofskog fakulteta, a obrecnula se i na izveštaj Fridom hausa, gde piše da nije baš sve cakum-pakum sa slobodom javne reči, Fridom haus nam je dakako predočio  činjenice, ali utoliko gore po činjenice, ako se ne uklapaju u digitalni sistem premijerkinog razmišljanja, malo je falilo da im odgovori kao drug Tito: „Ne priznajem vaš sud! Priznajem samo sud moje Partije!“   
Naslovna fotografija: Fonet/Kabinet