Profesija: saputnik #Retrovizor

Besposlenobesmisleni pop znan kao Šapić je jedan ceo bogovetni dan brojao automobile u kojima se vozilo samo po jedno lice, iako je većina kola registrovana na pet duša, gradonačelnik se zbog toga malo je reći sneveselio, gradski javni prevoz doveo je do savršenstva, čak je njegova desna ruka bila uhvaćena kako namešta tender, rizikujući da ode možda i iza rešetaka, a nezahvalnici se prave ludi i vozeći sami sebe egoistički zagađuju grad, prave gužvu…

Pade mi kamen sa srca: Putin puca od samopouzdanja! Novinari najslavnijih agencija i televizija ne uspevaju da ga intervjuišu, jer rat zahteva celog čoveka, pogotovo ako čovek vedri i oblači u jednoj od najvećih država na ovoj poremećenoj planeti, ali mi smo imali ludu sreću da naš izaslanik pronikne u dušu svog kolege, uzdanice i uzora, nismo se, kaže iskreno, dosita narazgovarali, kao što nas dvojica umemo, kad Vladimir Vladimirovič ne zna šta je dosta, sad je žurio da se sretne sa Sijom, samo smo se pozdravili (šest rusko-srpskih cjelova, od kojih barem dva moraju biti u usta?), ili su se samo rukovali, osetivši po snazi muževnog stiska koliko je jaka veza ruskog i srpskog naroda?

Bilo kako bilo, vest iz prve ruke je ne treba lepša, podsetila me na vreme kad se zuckalo da je Tuđman bolestan, što je bilo sa svih strana toliko oštro demantovano, da je “Feral” objavio na naslovnoj stranici predsednika, u odelu sa štraftama kakvo su voleli amerčki kriminalci u vreme prohibicije, sa automatom-buretašom u rukama, i sa osmehom ajkule, a preko cele stranice pisalo je “Tuđman puca od zdravlja”. 

Foto: FoNet/Instagram predsednika Srbije

Naš vladar je bio tamo narajradosniji svat, kako i ne bi, uverio se na licu mesta da je Rusija na pravom putu, ali mora da mu je kroz tradicionalno neispavanu glavu proletelo pitanje: “Ты лопаешься от уверенности, братан, можно мне от тебя пельцер?” Jer, ono što je trenerskim okom nepogrešivo primetio jeste upravo ono sa čim bi voleo da se vrati u svoju prć… domaju, gde se uveliko radi na tome da bude oteran, što ga je zapravo zapanjilo, jer se uživeo u ulogu faraona, a nepoznato mu je da su Egipćani ikad demonstrirali protiv faraona, i da su štaviše tražili da se zemlja naprasno i nepopravljivo demokratizuje i da se pripoji Evropi, ali vratimo se onome što je dobro: na skupu zemalja pred kojima je srećna budućnost, imali smo svog čoveka, oštrookog, pronicljivog, koji ume da odvoji važno od nevažnog, poslao je odonud blagovest koja veseli srce svakog rusofila u daće Bog ujedinjenom Ruskom i Srpskom Svetu, u daljem tekstu URSS.

NAJNOVIJI RETROVIZOR LJUBOMIRA ŽIVKOVA SLUŠAJTE I NA ISTINOMER PODCASTU
 
 

&

U Bregalničkoj ulici svečano je otkriven spomenik prvom gerilcu u porobljenoj Evropi, ali ako monument nije proistekao iz državine samovolje (kao spomenik Velikom Županu, koji se nikom živom ne sviđa i kojem nijedan građanin ne zna cena), onda će spomenik Srpskom Čiči biti divlja gradnja, ali se tvorci ugledaju na druge neimare koji ne haju za zakon: sazidaj ili izlij u bronzi nešto, legalizovaćeš kad-tad, čujem da iza pijeteta prema kvislingu stoji lično SPS, besposleni kolektivni pop, koji krštava kolaboracionistu, prekrštava ga u heroja, i ispunjava zapravo životni san Vuka Draškovića, dvodimenzionalni Čiča koji je na uglu Alekse Nenadovića i Njegoševe čuvao levi bok generalu Mladiću, sada se ukazao u tri dimenzije, svečani događaj nezamisliv je bez Mantije Blebećkovića, kako su akademika prozvali nezaboravni indeksovci, g. Mantija je izneo neoboriv dokaz đeneralove nevinosti: “Ponavljao je samo jedno, nikada nigde i ni po koju cenu pod kojom komandom nije bilo saradnje s okupatorom!” Pa čovek valjda sam najbolje zna kako se vladao u metežu zvanom okupacija, pesnik, besednik i autor mnogih zdravica preuzeo je dragovoljno da bude posthumni poligraf za đenerala, a da su titovci imali detektor laži, Čiča bi ga ne prošao, nego bi izdominirao.

Foto: Fonet

Besposlenobesmisleni pop znan kao Šapić je jedan ceo bogovetni dan brojao automobile u kojima se vozilo samo po jedno lice, iako je većina kola registrovana na pet duša, gradonačelnik se zbog toga malo je reći sneveselio, gradski javni prevoz doveo je do savršenstva, čak je njegova desna ruka bila uhvaćena kako namešta tender, rizikujući da ode možda i iza rešetaka, a nezahvalnici se prave ludi i vozeći sami sebe egoistički zagađuju grad, prave gužvu… Nama, gospodine gradonačelniče, ne znači ništa ni vakela, ni savet mudrijeg, zašto Grad ne bi doneo Uredbu o rasipništvu i zašto ne bi kažnjavao sve koji bi kamerama ili neposrednim očevidom policajaca bili uhvaćeni in flagranti? “Lice koje upravlja motornim vozilom bez ijednog jedinog saputnika biće kažnjeno sa 20.000 dinara. Lice koje bude vozilo četiri saputnika dobiće od Grada karticu primernog vozača i imaće na tehničkom pregledu popust 2%. Vozač koji u automobilu ima samo jednog putnika biće kažnjen sa 15.000 dinara, ako ima dva saputnika globa će biti 10.000 RSD, dok će onaj ko bude uhvaćen sa tri saputnika platiti samo 5.000 RSD – za jedno rasipničko sedište, iako na njemu možda drži kapu, tašnu, novine i sl.…”

Aleksandar Šapić / Foto: FoNet

Pa bi se za kratko vreme i te kako svi opametili, neke bi ljude ukućani džumle pratili svakog jutra na posao, i dolazili po njega pred kraj radnog vremena, pojavilo bi se novo zanimanje, profesionalni saputnik, daješ potreban kvorum vozačima i bivaš za to plaćen, po tarifi koju bi odredio takođe Grad, u zavisnosti od pređene kilometraže i utrošenog vremena…

Na redu je rubrika “gde su, šta rade?”. Bokan Dragoslava je lično Vlada dodelila Filološkom fakultetu, da bude član Saveta fakulteta, dobro čini, i dobru se nadaj, negdašnji komandant “Belih orlova” mogao bi pridoneti da se književnost međunarodne zajednice naučno i umetnički preispita, da se dela pisaca iz zemalja koje su priznale Kosovo izbace iz programa, ista bi sudba, ako bude sreće, morala snaći i jezike naroda čija su rukovodstva izdala Srbiju, studenti su protiv velesavetnika već sročili peticiju, ali šta da kažu ovi sa Pravnog, njima je Vlada poklonila svog ličnog sekretara, Novaka Nedića, koji je predvodio momčadiju ornu i kadru da uguši bunu paora u Pančevu, šta da kažu pitomci Fakulteta političkih nauka, njima su pripali mirinac Ristić, zvani Ljuša, i negdašnji komsomolac Uroš Šuvaković (koji se kao stariji sredovečnik mislim okrenuo životnoj sredini), dok je Arhitektonskom fakultetu pripojen slavni komšija Bane, Ivković, takođe dokazani i nelečeni miloševićevac, ali sve ovo zar nije svedočanstvo napretka?! Prva pratilja vladajuće partije uči od Najboljega, a Potonji pazi da ne izneveri nijednog svog pristalicu, makar pristalica izazvao tu i tamo omanji pokolj, saobraćajnu nesreću, ili gajio opojne droge sve u šesnaest. Zaštita sviju vernih najvažniji je moto vladara, daje krasne rezultate, pa zašto ne bi i Dačić postupao isto tako, shodno svojim mogućnostima i svojim sve u svemu umerenim potrebama?