Prejaka reč

Koštunica podneo zahtev za penziju: čovek se štrecne kad tako nešto pročita, ko bi rekao da će toliko nadživeti svoju slavu? I kolika će to biti penzija? Na fakultetu je prestao da radi čim je počeo, trag mu gubim u nekom od nepotrebnih instituta kojima obilovaše naše socijalističko društvo, odatle je isplivao sa Čavoškim (koji jednako se osmehujuć pisaše za pokojni „Glas“ i dokopa se Akademije), da bi četvrt veka bio partijski vođa, za šta ne znam je li dobijao platu, i ne znam je li mu stranka ljudski uplaćivala staž. Dobro, bio je i predsednik republike, i to savezne, verovatno mu pripada predsedničko-nacionalna penzija sa pratećim feudalnim privilegijama, kabinetom, sekretaricom, šoferom, limuzinom i sl, ali bi ga to podsećalo na politiku, oblast u kojoj je štitio i nagrađivao ratne zločince, za šta mu niko osim ratnih zločinaca i njihovih bližnjih, koje je takođe tetošio novcem iz državnog budžeta, nije rekao hvala, i kud sad da se dene? Da volontira kao pojac u crkvi Svetog Tome ne ide, i taj privatni hram pripašće porodici evropskih hramova. Preostaje mu crkva koju je podigao Milovan Danojlić, kome je lično dodelio nagradu zaboravih grešna mi duša za šta, za mislim srbovanje u NIN-u, nema veze, neznano kako, država Francuska decenijama na svojoj teritoriji drži našeg pisca, a protiv njegove volje. Dodatno ga je okovala francuskim državljanstvom (možda i kakvim kreditom), uglavnom umetnik tamo vene i čezne pesnički za Srbijom, ne znam zašto naša zemlja ne traži da nam ga ta nekadašnja kolonijalna sila vrati, da srbuje kao svoj na svome, a ne na nerazuđenoj obali Atlantskog okeana po kojem ime dobi i mrski pakt, ime mu se ne pomenulo.

Odovud mu doista tamo stižu nagrade, kao robijašu paketi od kuće, sad je osvojio „Izviiskru Njegoševu“. Obožavaju pesnici inverzije i kovanice. Meni je izviiskra isto što i skočimiš, počinjem polako i ja da uviđam koliko je boravak u porodici evropskih naroda štetan, Danojlić je ovde pisao izvrsne romane, otkako je u raljama Zapada piše kao Dobrica Erić. Da, „Izviiskru“ su pre njega dobili Amfilohije i Rajko Petrov Nogo. Novi laureat rekao je da u Srbiji ima sto hiljada dedova, sto hiljada stričeva, sto hiljada ujaka. Pesnik je rođen po muškoj liniji, ne pominje babe i tetke. Onako zarobljenome u francuskom vinogorju, dok pije grko vino sa tuđinskim geografskim poreklom, Srbija mu se čini kao zemlja brkatih muškaraca sa šajkačama koji peku rakiju i jedva čekaju da se zarati, pa da izginu i oni kao i njihovih sto hiljada dedova. Da, dobra vest: Srbi će smeti da peku rakiju kad uđu u Evropsku uniju. To nam je, shvativši značaj toga hemijskog procesa za srpsko biće, sad poručio Majkl Davenport, šef delegacije EU.

Samo poradi toga što u Srbiji i staro i mlado drži stranu Rusiji, od Lazanskog do Babuške, verolomni Ukrajinci izbrisali nas sa mape. Tamo gde je bila Jugoslavija razbaškarila se i raspištoljila samo Hrvatska. Toliko velika nije se javljala ni u snoviđenjima generala Tuđmana. Naši su se našli uvređeni, izribali ukrajinskog ambasadora, i gle, dobismo hitno ispravku, u Kijevu kažu da je došlo do tehničke greške. Tako smo i mislili, geometri izmešali sinore i dobili pogrešan rezultat, ali je balkanski katastar ponovo cakum-pakum. Mi smo znali da je u pitanju zabuna, jer smo znali da postojimo, ali smo se potresli, a zašto, zato što verujemo u magičnu, natprirodnu snagu mapa: mogu Hrvati u „Oluji“ da proteraju koliko im drago naših, duh srpstva je oduvek i zauvek tamo, klima je naša, ako više i nema tamo naših, Knin će još dugo živeti u našoj vremenskoj prognozi, kao god i Slavonija. Sad nam naši hidrometeorolozi javljaju kakvo je vreme u srpskoj Prištini: onoga je zemlja čija je vremenska prognoza.

I obratno, ako te nema na mapi, nemoj posle da se iznenadiš ako te ne bude bilo ni u stvarnosti: dokumenta njet, čelovjeka njet!

Kad smo kod dokumenata, proneo se glas da je predsednikova tašta dobila diplomatski pasoš. Pa neka je dobila, koliko sam puta čekajući sad već zaboravljenu šengensku vizu čuo u konzulatima izraz spajanje porodice, znači da se i u doba kad bejasmo parije Evrope na spajanje porodice gledalo blagonaklono, a mi bismo da se porodica Nikolić razdvoji. Pa ne može građanka u devetoj deceniji da ostaje stalno sama kod kuće ili da čeka u redu za pasošku kontrolu i da je carinici zadržavaju, a njena rođena kći i zet da prođu kroz službeni prolaz! Prva dama rukovodi humanitarnom udrugom „Dragica Nikolić“, koja podstrekava začeće, trudnoću, rađanje i krštavanje novorođenčadi. Najnovija misija ima poletan, unekoliko i palminski moto: „Da nas bude više!“ Ako je sa dobrotvorkom u trenutku prikupljanja donacija njena rođena mati, zar nije i to reklama srećne materinske dugovečnosti? Toma i Dragica žive kao u najlepšem snu: olimpijade, prijemi, nove frizure za prvu damu, pretpostavljam lična šnajderka i stilistkinja, besplatan podvoz, novi gradovi puni lepih radnji sa tekstilom po, gle, pristupačnim cenama… Sve to budi iskrenu želju da se rajska zemlja, u kojoj je pravda pobedila i u kojoj je Toma predsednik, blagovremeno opskrbi novim i novim žiteljima, da se sreća podeli sa novim i novim korisnicima, od kojih će neki takođe biti profesionalni narodni poslanici, četničke vojvode, neka još nerođena beba biće i predsednik, a bebina bračna drugarica podstrekavaće fertilne primerke buduće srpske mladeži da se obože i još više umnože ne bi li oborili rekord iz Starog zaveta.

Minule sedmice nisu bile srećne za ljude zaposlene u specijalnim jedinicama, tajnim agencijama i sl. Portparol specijalnih jedinica pozvao je preko fejsbuka ili tvitera navijače da se manu međusobnih tuča te da bes i netrpeljivost iskale na Ženama u crnom. Njegovi poslodavci neće mu produžiti ugovor. Voleo bih da vidim kako je izgledao konkurs za taj posao, kako je izgledao prijemni za portparola, ili intervju za to radno mesto. Rečitost i bistrinu g. Počuče starešine su zapazile još dok je bio dobrovoljac JNA, ali je glasnogovornik zna se šta, osoba plaćena da obrazlaže ono što misli i čini poslodavac. E, kad je odlučila da se istakne svojom vlastitom rečju i mišlju – izgubila je osoba posao.

Posao nisu izgubili „Naši“, koji sastaviše monografiju o najvećim srbomrscima (nikakvim Tompsonima i pripadnicima drugih nacija od kojih se tako nešto može i očekivati, nego je reč o spisku domaćih izroda). Trideset duša. Zašto samo trideset, zašto baš trideset, pitaju se i neki od objavljenih. Pa zato što je trideset zlatnika bila Judina plata za njegovo izdajstvo, to je moje nestručno mišljenje, a ako „Naši“ budu kolektivno prikopčani na umrežene detektore laži videćemo jesam li bio u pravu.

Zamenik direktora BIA pristao je da kao građanin bude testiran na pomenutoj mašini, gde nije prošao test. Pa zašto nije tražio izuzeće tog detektora kao pristrasnog? Ja bih verovao samo u detektor koji je bio prikopčan na Palmine bicepse i koji se pokazao tačnim i pouzdanim, kao i sam Gradonačelnik kome su policajci izašli u susret i testirali ga na njegov lični zahtev. Nisam ni znao da se to može.

Ping-pong Hrvatske i Srbije oko toga ko je veći genocidlija ne pratim, ali sad vidim da se sa susedima sporimo i oko toga da li nas reka Dunav pravilno i pravično razdvaja. Nezgodni su Hrvati gde god imaju vodenu granicu. Sa Slovencima su se bili sporečkali, pa je oko Prevlake isto bilo povuci-potegni, sad ovde na Dunavu. Zar da se sporimo oko svakog ara, a Crnogorci nude besplatno placeve Rusima da tamo sagrade baze! Mi smo zasad pomogli samo u ljudstvu, kad se interventna četnička jedinica stvorila na Krimu gde je podigla ionako podignut moral bratske tj. ruske vojske.
Vladu još nemamo, usled čega će i krov Belog dvora prokišnjavati barem do Uskrsa. Dinastija nije rada da ona menja rogove, crep i oluk. Rasim neće da pomaže bračnom paru koji je u punoj snazi. Tek ako jedan član kraljevskog para ostane samohran i zanemoća, potpada pod humanitarnu pažnju dobrog čika doktora koji će u novoj vladi biti ministar trgovine i rada. Prestolonaslednik (ili Acović? potonji je za mene kao član porodice, kraljevske, hoću reći) se vajka da im država daje pare na kašičicu. Pa ja vam ne bih dao ni na kašičicu! Najpre, ne verujem da je Dvor vaš, pre mislim da je narodni, naš zajednički, ali ako je ipak vaš, a onda ga sami i opravljajte. Ako je Beli dvor državni, onda vam ne bih dao ni da stanujete u njemu, kupite stančić kakav dolikuje vašoj radinosti i prihodima, a dvorac biće otvoren za turiste kojima nikad dosta prizora iz života kraljeva. Samo bih voleo da u dnu vrta bude od naboja jedna kućica sa zemljanim podom, bez struje, bez vode i bez sanitarnog kak se veli čvora, da turisti vide kako je živela obična porodica bez kapi plave krvi.