Petparačka priča

Danas sam obmanuo prosjaka: dao sam mu sedam ili osam dinara, imao sam još samo banknote koje daleko nadmašuju moju darežljivost, rekao sam da ću na pijaci to rasitniti, avaj, dobijem kusur petsto dinara, kažem mu da sad idem u prodavnicu, njega je međutim malodušnost savladala, kad sam se vratio nije ga više bilo. Ni on ni ja nismo proverili jesam li mu dao metalne kovanice koje od juče više ne važe jer je na njima omražena reč „Jugoslavija“ te sam ga možda i time dodatno udesio: Narodna banka Srbije je bez najave naprasno povukla iz opticaja kovani novac od jednog, dva i pet dinara, za Novu godinu obznanila je da će prosjaci i svi ostali moći da ih zamene jedino u bankama, pa i to u samo nekoliko najvećih gradova! Po mojoj proceni u kasicama, ćasama, pepeljarama bivših pušača, pregradama novčanika, u džepovima i bubnjevima veš-mašina ostalo je oko trideset miliona dinara, šta je to za nas: pijani milioneri podneće, ko bi drugi, i trošak kovanja novih apoena sa usavršenim tekstom: Narodna banka Srbije!

https://youtube.com/watch?v=xUdrOxEY7_A%3Frel%3D0

Ali vratimo se lepim temama: Boris Tadić vakcinisao se na svom radnom mestu koje spolja odnedavno ne sme da se fotografiše, ali iznutra sme i treba. Predsednik se pred kamerama i medicinskom radnicom pojavio u sivoj majici bez rukava: da je tog jutra obukao belu potkošulju ispao bi kao ujak iz neorelističkog filma, ovako je ličio na Denzela Vašingtona, plači Kluni, ali je podsetio i na Putina koji svoj torzo džudiste rado prikazuje jašući nag iznad pojasa, kao onaj lepojko iz španske serije kad pravo s konja zgrabi gitaru te neraspevan i bez štimovanja naglo udari u najlepšu serenadu. Tadić je ovlaš zagrlio višu med. sestru i ponudio joj predsednički obraz koji je ona takođe sa merom celivala, ta epidemija je, mediji javljaju da će nauka ovih dana dati odgovor je li predsednik opaku bolest već preležao na nogama, u kom se slučaju vakcinisao samo zato da bi nama dao primer, long life, King Boris!

Opština Palilula vratila je zemljište Crkvi Sv. Marka koje su partizani oduzeli smatrajući da tolika porta nije baš neophodna, uglavnom će Sveta matera od kirajdžija dobijati dvanaest miliona dinara sad me ubijte da li mesečno da li godišnje, šta je još bilo, zloglasni Statut Vojvodine stupio je na zloglasnu snagu, saobraćajna policija od juče upisuje kaznene bodove (za polukružno okretanje u tunelu slede dva kaznena poena!), ali ne znam još nikog ko je kažnjen: Srbija je u ovaj mah kao ono selo kod Markesa koje nema groblje, jer još niko nije umro. Usled obaveznog paljenja svetala (na koje se živalj još nije privikao, pa mnogi ostave upaljene farove na parkingu) ispražnjeno je hiljadu sto akumulatora: trećina vozila je upaljena na gurku, trećina pomoću kablova, dok je tristo sedamdeset akumulatora imalo biti zamenjeno novima.

Pravda je spora, ali dostižna, trenutno je u Parking servisu koji će svoju malo je reći neželjenu uslugu naplaćivati srazmerno težini odvučenog vozila: dosad su odvlačili lakša vozila, jer im je to bilo zgodnije a zarada im beše ista; opredeljivali su se jakako i za starije automobile jer je bezmalo svaki njihov pokušaj da odnesu neki noviji, skuplji auto ili daleko bilo džip bivao osujećen – vlasnik bi izišao iz kafića i pravna država bi pognula glavu… Da. Omražena usluga poskupela je i za lakša i za teža vozila, i niko se naravno ne buni: dok ne razvijemo još koju privrednu granu osim igara na sreću pauk ima da osvetla obraz! Nema jake Srbije bez jakog pauka!

Rasim Ljajić je za tri dana dobio osamdeset hiljada komplimenata (nadmašivši broj vakcinisanih protiv novog gripa) zbog toga što je održao časnu reč i što je dao ostavku. Nije baš ostavku, jer bi ostao bez svog identiteta, dao je delimičnu ostavku stavivši nam do znanja da je njegova odgovornost za hvatanje ratnih begunaca slojevita i zamršena kao Rubikova kocka: Rasim više nije koordinator u akcionom timu zaduženom za dosadnu saradnju sa Haškim sudom, ali je ostao u Nacionalnom savetu i davaće izjave, u čemu nijedan drugi homo sapiens ne može da ga odmeni.