Pas opasnog življenja

Ne budem li postao prilježniji i brži (mada bih za zakašnjenje teksta mogao da priložim možda i lekarsko opravdanje) prerašću u političkog paleontologa, toliko sam počeo da kasnim za događajima, koji su sa svoje strane ne treba lepše ispunili očekivanja publike. Toma Nikolić, profesionalni poslanik koji se školovao uz mandat, kao nekoć radnici uz rad u fabrici, predočio je menadžersku diplomu stečenu u Novome Sadu; lično dekan posvedočio je da tu nema nikakove petljavine, kao što je bilo petljavine sa našim vodećim nanoastronomom, koji je ne samo krivotvorio svedodžbu sa samim desetkama, nego je konkurišući tim falsifikatom na engleskom jeziku dobio od naše sirote vlade stipendiju. Vunderkind je obećao ni manje ni više nego da će Srbiju uz skromnu pomoć NASA-e odvesti u svemir, u naše rodno mesto, a sve to putem satelita koji će postati još slavniji od onog Davinićevog, mal ne rekoh Da Vinčijevog. Uglavnom su ga političari, večito gladni slave, veličine i izuzetnosti prigrlili kao potencijalnog Đokovića, doveli su Lea Martina da ocu srpskog satelita peva „Odiseju“, ali vratimo se Tomeku koji je postao bilingvalan! Govoreći o Đulijaniju, bivšem gradonačelniku Njujorka kome su novoradikali morali debelo platiti da se slika sa njima, diplomcu novosadske univerze je ničim izazvano izletelo „one hundred percents“. Najlakše je to shvatiti onako kao što bi Sterija shvatio, ali se radi o odocnelom odlikašu koji je preučio, kome reči sa intenzivnog kursa engleskog naviru i izleću same, doklen je russkii iazyk, rodnia rech’, potisnut u dublje slojeve moždane kore šikanirane pre godinu dana i izgladnjivanjem. U želji da ga prolepšaju umetnici iz njegovog izbornog štaba nagaravili su diplomcu okice, licu srpskog domaćina dali su nešto sladostrasničko. Pa, ovo je Stros Kan! Dominiče, ti li si, prošlo mi je kroz glavu kad sam prvi put video reklamni anfas, ali ako mi ovaj dominikanac nedavno obučen da se osmehuje, smejulji i smeje nije po volji, ko mi preostaje?! Dosadašnji predsednik koji je u koji je u pravoj pravcatoj pohoti za još jednim mandatom prošao kroza sav reljef i kroz sve slivove, koji je obišao sve lesne zaravni i vrleti Srbije i Republike Srpske, susreo se sa svim staležima, pomilovao mladunce svih domaćih životinja koje žive u našem klimatskom pojasu, ulio nadu svima da će im biti još bolje ako samo budu opravdali njegovo poverenje u njihove glasačke sposobnosti, podsetio me je na onog ruskog entuzijastu koji na ulici dodiruje grudi prolaznica i svoj rekord posvećuje Putinu, samo što naš bivši predsednik lično grli svakog koga može da dohvati, i u svakom tom stisku je poruka duboka i neizbrisiva kao tattoo: glasaj za mene!

Na oduševljenje ljubitelja klasične muzike i koračnica izvedeno je zajedničko delo pok. Betovena i besmrtnog Gorana Bregovića. Ludvigov D-dur bratimio se sa B-durom koji trubačima najtoplije prija, Beč i Guča nadsviravali su se u nadi da će na srpskim izborima trijumfovati razum i osećajnost, otelotvoreni u vladaru kome je muzički kentaur posvećen.

&

Sa jaranima Miletom i Emirom Tadić je bio u Višegradu, gde se novcem naše siromašne prekodrinske braće (a zašto ne i našim?! i naš je Andrić! živeo je u Beogradu! predsednik je radio u ustanovi na Andrićevom vencu!) danonoćno radi na ostvarenju još jednog od kolosalnih snova g. Kusturice; kao i filmovi tako i vizije ovoga umetnika ne mogu da se izvedu bez pomoći države, koja to baš jedva i čeka, bio na njenom čelu Sloba, Koštunica, Dodik ili Tadić! Potonji je spomenuv se srušene Andrićeve biste izvoleo kasti da je velikanu pisane reči malo bista, treba mu grad, treba mu institut! Govoreći o svojim paranormalnim i neizmernim zaslugama Tadić reče da je naš cilj (valjda njegov lični i lično Demokratske stranke) da Srbin svaki bude integrisan u Evropu i svet, ma s koje strane Drine taj Srbin bio, mogu i drugi građani Srbije da se integrišu, naravno, ali tek kad i poslednji Dodikov Srbin to blagopoluchno obavi!

Kad vidim predsedničke kandidate dođe mi da odem na privremeni rad u inostranstvo. Ali gde? U Hrvatsku gde Čičak hoće kao mi ovde da zatre svaki pomen na Tita, u Italiju gde musolinijevci otkrivaju spomen-table svome tragično skončavšem božanstvu, u Njujork gde je ulizica dala šefici bubreg a ova joj odmah po skidanju konaca dala otkaz, ili u Poljsku, gde je zubarka svom bivšem dilberu pod totalnom anestezijom povadila sve zube i izgleda ih bacila, te ni ponovno usađivanje ne dolazi u obzir, ili bi mi bilo sve potaman u Rusiji gde hoće da zatvore muzičarke koje su se na svoj način (pank) pomolile Bogu da progna Putina. Doduše, doduše, Putin i Medvedev šetali su sa radništvom za Prvi maj, našim rukovodiocima, sve samim fanatičnim obožavaocima kapitalizma, tako šta nije palo na pamet, samo su raspustili ono malo življa koji je kao nešto radio da za Prvi maj raspaljuje roštilj!

Ili da se prosto preselim u Niš, gde je dekan od Medicinskog fakulteta napravio porodičnu manufakturu, šta ćete, poželeo čovek da radi zajedno sa sinom, ćerkom, zetom, pa nakonec i sa prijom. I baš prija ispade kap koja je prevršila meru, te bi dekan mogao biti i smenjen. Pa, neka, ima još četiri člana familije koji rade; ili da ostanem u Beogradu, da kupim kera opasnog življenja i da za njega dajem jednu i po novinarsku platu. Od tih para će Grad i Republika da vidaju rane i plaćaju odštetu građanima koji će ovako ili onako biti ujedeni, pa makar i od nepelcovanih kera sa kojima nemam ja ništa.

Pravda, spora a opet dostižna, bavi se Mladićevim jatacima, još se sudi dobričinama koje su držale da je čovek nevin dok sud ne dokaže suprotno. Pa ti su ljudi, kao i stari Rimljani, držali da je bolje ugostiti stotinu zločinaca nego uskratiti konak i koru hleba jednom nevinom heroju. Uostalom, nije li država čuvala Mladića duže nego svi ti jataci džumle, nije li tek sa njenih jasala i nakon njene brige koja mu je naprečac uskraćena nevoljnik i spao na privatluk i improvizaciju?!

Evo, ima nešto i o radnicima, oni su u Vinči ozračeni, ali izgleda taman toliko koliko treba, nema razloga za brigu, kao kad se kvarcuješ, kad okopaš celu baštu po suncu, ili kad ti rentgenom snime slomljenu nogu. Šta je još bilo, na izborima će se pojaviti i DSS, kao kad na olimpijadi prodefiluju i takmičari od pre trideset ili pedeset godina. Video sam ih kako peru prozore i kako ribaju partijske odaje u Koče Kapetana, ljudska noga nije tamo kročila godinama, a sad se vratio život, plakati, slike različka, pa ako posle ovih izbora koštunićanci i posve izumru, barem su jednu prostoriju u društvenom vlasništvu spasli od memle i od nedomaćinskog staranja.