Panta rei

Hit leta je nova zakletva žandarmerije koju zakletvu ministar policije ne priznaje i za koju svetosavski savetuje da se više nikad ne čita i ne polaže, ali kasno, poema komandanta Dikića već je ušla u narod, komandant je očito žudeo da bude upamćen kao neki savremeni major Gavrilović te je na svoju ruku smislio zakletvu kakvu nemaju ni mnogo razvijenije zemlje, a u kojoj se objašnjava da bez Kosova nema života, Kosovo je jedini smisao postanja i postojanja žandarmerije, reč „Kosovo“ ponavlja se brat bratu osamnaest puta tako da se policajcima zavrtelo u glavi dok su na tropskoj vrućini ponavljali besmrtne reči svoga komandanta, Dačić je pre zakletve slušao sumorni i sve sporiji glas Tomislava Nikolića, odatle je smožden dojurio je na žandarmerijsku feštu i tu odslušao zakletvu koju autor kao da je u snoviđenju čitao sa usana i brkova Koštuničinog Samardžića; odatle se ministar policije vinuo do Republike Srpske koja za Tadićem rida, ali rane vida – odlikovala je Koštunicu kome lenta stoji lepše i svečanije nego svakom matičaru; odlikovani reče iz glave i iz srca da je Republika Srpska uvek bila njegova najveća briga i najveća ljubav: ono što je za žandarmeriju Kosovo to je za laureata lente Republika Srpska – etnička čistunica, naša sestra, koja u imenu ima inverziju, spomen trajni na pesnika Karadžića koji joj je udario temelje!

&

Predsednika sam sinoć video u poluvremenu utakmice, koliko patnje i praštanja u ljudskom glasu, sebi predsednik najviše prašta i za svoje viraže ima najviše hrišćanskog razumevanja, jeste tvrdio da će odmah nakon svog izbornog trijumfa televizijsku pretplatu utamaniti, a televizijskoga starešinu Aleksandra Prvog Tijanića raščiniti, sad već udara u druge strune, to je, veli, posao za Vladu; što se Tijanića tiče, taj tek novome vladaru nije potreban, dapače, predsednik ne želi da mu iko drži stranu, korisniji bi mu, reče, bio neki novinar koji će ga reziliti, koji će mu pomoći da se trgne i opameti… Ne znam nikoga ko se toliko odao dijalektici kao Tomek (neće da me tuži zbog ove male familijarnosti i ove nevine natruhe nekoć mrske hrvaštine: tužbe protiv „Blica“ i ne znam još koga hoće da povuče, mnogo sam jak, to je, samo svojim rečima, lepše i autentičnije kazao Olji Bećković koja od siline rukovanja sa visokim gostom samo što nije iskliznula iz šina); novi predsednik je heraklitovac bez premca, sve kod njega teče, sve se menja, na čelu dakako sa njim samim, čovek se ne može okupati dva puta u istoj reci! Sa blagošću, razumevanjem, ali i umorom, sluša ovaj dijalektički um pakosti novinara stasalih uz Koštunicu kome je razvoj rekao laku noć, govorili ste ovo, govorili ste ono, a sada skačete sebi u usta. Za sve njih ima Toma univerzalnu mantru, koju proprati osmehom pravednika: „Pa šta?! Jel vama žao što sam se ja promenio?!“

&

Bivši predsednik Republike lebdi nad Srbijom kao duh Hamletovog oca, u uvo mu je sipan otrov sa izbornih jedinica, ili je više kao kralj Lir, da, patnja ga je oplemenila toliko da sve više liči na Lorensa Olivijea, ne bio ja u njegovoj koži, sve imala je stvari/i polako odoše joj sve, tako nekako piše Borhes o svojoj prijateljici, a tako je ispalo i sa Borisom Tadićem. Koji kud se okrene samo sabira gubitke i poraze, udarce i izdaje, tamo gde je on bio najdraži gost vezuju lentu Koštunici, kao starom svatu; Dačić sa kojim se u partijskome neprebolu bio zbratimio i koga je iz ropotarnice istorije (dokle će živeti ova sintagma?!) vratio na glavnu scenu verolomno ode da sa dušmanima sklapa pakt, ča je bilo tega više ni/ča smo bili, to su drugi sad, pa ipak, neke uzvišene stvari začete pod Borisovim časnim pokroviteljstvom žive i nakon fijaska, četnici su pobedili u Drugom svetskom ratu, a na rehabilitaciji Draže Mihajlovića radi pola našeg preporođenog pravosuđa, takozvani predmeti gomilaju se i tavore decenijama po pisarnicama i arhivama – jedino kad se radi o Čiči i e-novinama sudstvo je u punoj bojevoj gotovosti, da ne kažem na mrtvoj straži: na prvog gerilca u porobljenoj Evropi ne daj da muva padne, perincima seci struju čim lanu nešto o sviti ranjenog pauna!

Šta je još bilo? Otac srpskog satelita Stefan uhapšen je i pušten da se brani sa slobode, nisu za Srbiju sateliti, Davinić pazario jedan od Izraelićana pa mu se obio o sedu glavu, samo bih ja Stefanovu otpusnu listu suda i zatvorske uprave debelo proverio, da nije vunderking sam štampao, zapečatio i potpisao bumašku: „Stefan Vlajković, ime čijeg pretka nosi ulica u centru prestonice, pušta se bez kaucije na slobodu zlatnu i ne može biti izručen Švajcarcima niti bilo kom neslovenskom narodu“ .
Tužilac Vukčević reče da bi od Aca Tomića, đenerala i stradalnika sa kojim se u ćutanju razumevao dobitnik Lente Milorada Dodika, bilo baš humano i učtivo da sam brate lepo prizna: „čuvao sam Ratka Mladića držeći se prezumpcije nevinosti, staleške i nacionalne solidarnosti, ali i rimskoga prava. Drugo, Mladić mi je pomagao da pripremim još par ispita na Akademiji!“
Tomi Nikoliću pruža se prilika da pomiluje mladog Miladina koji tamnuje ne znam već ni koliko dugo, Boris Tadić preuzeo je istorijsku zaslugu pomilovavši Žarka Lauševića, Tomi ostade Miladin koji se beše zakačio baš sa Amerikancem, usled čega je za pomilovanje nekako nedostupan, nepodesan, gotovo nezgrapan. Drugo, Laušević je bio slavan pre ubistva, džin iz Vrbasa (Crvenke?) postao je čuven tek kad se potukao i kad su ga naše diplomate protivzakonito i protivno njihovom PS-u veleotpremile iz Njujorka u rodnu Srbiju.

U Kragujevcu padoše teške i nelepe reči o predsedniku Republike, da je podstrekavao rat i sl. (ne volim to ni da čitam ni da pišem!), na šta su članovi predsednikove partije demonstrativno izišli sa lica mesta, a predvodio ih je Nikolić Radomir, predsednikovo dete! Dete predsednika Miloševića planira da se iz Rusije vrati na Dedinje i u Bambilend: ono i mama nisu krečili već dvanaest godina, a uslovi za molerske i građevinske radove se iz dana u dan poboljšavaju.
Njihov povratak budi kod ministra Bogdanovića nadu da će tako i on jednog dana moći da ode na Kosovo, jer sad mu je rečeno da će direktno sa lažne granice biti odveden u pravi pravcijati zatvor. Umesto da to hapšenje jedva dočeka i da se iz apsane bori protiv separatizma, ministar se vajka levo i desno, ma idi, čoveče, na svoje radno mesto, ima da padne „Spasavanje redova Gorana“, ponesi tekst zakletve žandarmerije, pročitaj ga tamo i daj da ga neko prevede na albanski, očito se u lažnoj državi još ne zna da nema žandarmerije bez Kosova i da nema Kosova bez srpske žandarmerije.
Kusturica poput savremenog Sizifa gura jedan te isti kamen od Trebinja do Višegrada, Toma Nikolić prima malinare a jedva čeka da ode na Olimpijadu, nije zaboravio korene, ali svetskom čoveku pripada takmičenje koje nadilazi i samu voljenu Evropsku uniju.

Vesti iz sveta
Iako prilično bankrotirana kolevka civilizacije tj. Grčka štampala je o svom siromaškom trošku nalepnice koje deli kad se takozvani Makedonci dovezu do granice, a na tablicama im stoji zavojevačko, imperijalističko MK, tu priskaču grčki carinici i poklanjaju nalepnice gde fino piše Bivša jugoslovenska republika Makedonija, mora da su grečeski carinici položili zakletvu da će im krajina Makedonija i ime „Makedonija“ biti stalno na srcu, kao našem žandarmeraju Kosovo, pa stavite tu oblast, tu najskuplju grčku reč u preambulu Ustava i ni brige vas nije.