Opijum za narod

„Edikt se rodi!“ – „Vaistinu se rodi!“. Ovako se patrijarh i predsednik ezhednevno pozdravljaju podsećajući sami sebe da su velepokrovitelji najveće proslave koju Balkansko poluostrvo pamti. Rođenje Konstantinovo u Nišu jedan je od najradosnijih događaja u srpskoj istoriji, pomisao na proslavu Milanskog edikta (bez kojeg ne bi bilo hrišćanstva, užasno je tako nešto i zamisliti!) uzbudila je i kompozitorsko srce Ive Josipovića koji kaže da susret sa Tomislavom Nikolićem sada, gle, dolazi u obzir. A šta se u najvećem sinu Bajčetine u međuvremenu promenilo? Po moemu, nichego! Veli da o Hagu i sad misli ono što je oduvek mislio, država je apanažu kako optuženicima tako i osuđenim zločincima još povećala, pre dve godine toj elitnoj sprskoj enklavi matica je poslala sedamnaest miliona, lani šesnaest, sad će to da poveća, šaljemo im avionom ponajbolje čika doktore, čime domaće regularne robijaše dovodimo u neravnopravan položaj. Zlikovci imaju džeparac, dvesto evra mesečno, njihove porodice dobijaju plaćene avionske karte, po jednu za svako godišnje doba, da o oktavijama koje im je poklanjao dobri čovek iz Belanovice i ne govorimo.

Hram Svetog Save, najveća pravoslavna bogomolja na Balkanu (kakva takmičarska, megalomanska i nehrišćanska zamisao, kakva razmetljivost!) biće dovršen rimskom imperatoru u čast, predsednik je promrsio nešto matijanski („Mi gradimo Hram-Hram gradi nas“, ta se dosetka pripisuje akademiku-pesniku, a nasleđena je od prezrene partizanštine čiji su komandiri na radnim akcijama posle Oslobođenja govorili „mi gradimo prugu – pruga gradi nas!“) tj. da ćemo u Hram ugraditi sebe. Država će, znači, iz svoje prebogate riznice dobrano zahvatiti, jer će od veličanstvenosti proslave Milanskog edikta zavisiti narednih hiljadu sedamsto godina naše istorije. Dirnut veličinom hrama i vrtoglavom dubinom jubileja predsednik je odbio da u blagoslovenom ozračju crkve, u radijusu dakle od petsto metara, sa novinarima razgovara o stvarima koje nisu vezane za Svetu materu, za Kosovo ili za našeg milog cara Konstantina: „Imajte poštovanja prema svetinji“, rekao je onim svojim utučenim glasom i obrvama preusmerio poglede novinara ka Hramu. Svojim sporim hodom, utišanim i žalostivim glasom Srbiju predstavlja kao zemlju koja je ili u koroti ili pod prejakom hemoterapijom. Dođe mi da ja povedem akciju „Ispavajmo predsednika“, ali možda i umor i snuždenost i stalna pospanost šefa države potiču od tuge za Kosovom. Da, Nemac mi uze reč iz usta, analitičar, Volfgang Kloc, sabrao čovek dva i dva i kazao da je Kosovo opijum za narod, dok je Kosova političari neće polagati nikome računa kakve su bolnice, kakve su škole, ko sve gladuje ili zebe, nego svaki dan Kosovo pa Kosovo. DSS ne vidi ništa živo ni mrtvo nego samo Kosovo. Analitičar i poslenik Beogradskog univerziteta (u daljem tekstu: Babuška) uskoro će u „Politici“ objaviti svoju milionitu naricaljku zbog izdaje svetinje. DSS je iz jednoličnosti svog limba izišao u mrsku stvarnost larmajući protiv Evrope. Poslanici su i samu svečanu sednicu Skupštine lišili svog svetačkog prisustva, a vrhovni žrec je predsedniku Vlade poručio da jedino ostavkom može donekle umanjiti greh veleizdaje, tako nekako, samo naravno stručnije. Vuk Jeremić toliko je bio opijen Sretenjem Gospodnjim i Sretenjskim ustavom da svom vlastitom krahu u partiji nije pridao nikakav značaj. Predsednik sveta izbačen je iz partije bez počasti, ali kad su novinari poželeli da se u interesu publike malo naslađuju tim skandalčetom, budući predsednik UN upozorio je da se na Sretenje ne govori o prljavštinama. Da, da, tako to vidi izgnanik, partija to vidi kao higijensku meru, kao čistku.

&

BIA i MUP prijatno su iznenadile premijera Dačića, jer su – možda u sadejstvu i sa vojnom bezbednošću, tako bi Trojstvo bilo potpuno – ustanovile kako našijenci ogrezli u najteži kriminal planiraju da u nekome tuđinskom hangaru, na zasad nepoznatom aerodromu, pokvare nešto na ionako ozloglašenom i lako kvarljivom Vladinom avionu. Predsednik Vlade bio je dirnut bratskom saradnjom državnih ustanova. Na opomenu da su kriminalci nešto važno možda već otkačili ili kobno prespojili te da ne ulazi u avion, premijer se nije mnogo obazirao. Neće njemu, reče, nikakvi saboteri i atentatori da određuju kad će da putuje. Kreativnim timovima BIA-e i MUP-a čestitam na ovom scenariju dostojnom akcionog filma: ukazale su na jaz između predsednika vlade i kriminalnih bandi, istakle su vlastitu budnost, stručnost i lojalnost, a premijeru su pružile priliku da omalovaži opasnost, da prezre silesiju avio-inžinjera koji su udarili stramputicom te da kuražno, uz nos organizovanom kriminalu, doleti u Beograd. Lično ne verujem da loši momci mogu baš da vršljaju po aerodromima, ali ne bih ni da sokolim članove Vlade, neću ja da im kažem „putujte, igumani, ne brinite za avion!“. Ne, ja držim da Vladi ne treba i ne priliči nikakav avion, savetujem joj da ovaj ako može proda, makar i nekom avio-otpadu, a da svoje pripadnike šalje javnim prevozom, ekonomskom klasom.

Nisam siguran kakav je bio redosled događaja, ali bih rekao da se netom po izlasku iz Vladinog aviona preživeli premijer izvinio Koštunicinoj družini; u „Utisku nedelje“ socijalista Ružić reče kako mu je nezamislivo da DSS prima hiljade evra od građanina zvanog Banana. Društvance u lavri se smrtno uvredilo, te je Dačić pohitao da zamoli za oprost: znam, reče, kako bi meni bilo da nas neko okleveta, a ono što ne želim sebi neće vala ni članovi moje partije da čine drugima. „Ali, šefe, ja sam iskazao nevericu u to“, kazao je Ružić kome beše presela slava nedeljne večeri. „Nema veze“, rekao je Ivica, „moje je da se izvinim, time pokazujem da na gospodina Bananu gledam kao na nekog koga nije trebalo ni poznavati i iz čije ruke ni orah niko nije nikad trebalo da uzme!“ Na redu je još rubrika „gde su, šta rade?“.

Miljenik sudbine, države, crkve i televizije Radoš Bajić dobio je orden umalo ne rekoh zasluga za narod, grešna mi duša, to je partizansko odličje, a Radoš je oduševljen četništvom koje će uzvisiti i ovekovečiti u filmu „Ravna gora“, te mu je orden Svetog Save neka vrsta i predujma za buduće plemenito delo. Bivši premijer Mirko Cvetković priznaje da je izdržavano lice, živim od ženine plate, rekao je skrušen kako ga je Bog stvorio, ali je bogme i odagnao svaku sumnju da se tokom službovanja za vreme cara Borisa ikako okoristio svojim naoko visokim položajem; izgubio je samopouzdanje i morao bi da ga intervjuiše Nenad Lj. Stefanović. Milan na primer Milutinović prijatno se iznenadio pa i razgalio kad je od dobrohotnog i preljubaznog Neše čuo šta je sve dobro, plemenito i veličanstveno učinio kao predsednik Republike. I Mirko će, ako mu urednik informativnog programa bude sročio CV, na vlastitu karijeru početi da gleda kao na nešto divotno. S druge strane, ako bi mu Nenad protivno vlastitoj presvetloj tradiciji postavio neko suvoparno ili čak nelaskavo pitanje, to bi bio šok, i za gledališče i za gosta.