Novo doba

Slobodarska Srbadija u prestonome Beogradu odnela je pobedu nad sitnim dušama koje su htele da joj propišu kroz koja će vrata ulaziti, a kroz koja izlaziti iz vozila gradskog saobraćajnog preduzeća, uvredljive i takoreći rasističke table „izlaz“ i „ulaz“ bačene su na smetlište istorije, gde biće reciklirane jer su od biorazgradivih materijala; sva su vrata nanovo dvosmerna, radosna da svakoga prime i da svakome vide leđa, sve je dakle opet kako narodni duh od iskona i zapoveda, na svakim se vratima guraju oni koji bi van i oni koji bi tek unutra, gradska birokratija pognula je glavu pred narodnom rešenošću! Pa i jezikoslovci, stručnjaci dozlaboga zadrti i takoreći nazadni, neku grešku koju stanovništvo istrajno i saborno ponavlja jednog lepog dana ipak priznaju kao normu: ne bi smelo da se kaže tako, ali od sada sme, može i treba! 

Princezi Jelisaveti vraćena je vila „Crnogorka“ koju su njeni kupili 1940. godine, a partizani im oduzeli 1947. shodno odluci AVNOJ-a da se Kralju zabranjuje povratak u zemlju, samim tim i u ma koju vilu koju je kupio otkidajući od kraljevskih usta; Srbija ne zna šta bi pre, da ispravi nepravdu prema princezi, ili da najpre iseli Crnogorce koji u toj zgradi imaju ambasadu i ne plaćaju Srbiji ništa, jer samo ime vile veli čija je!

Da, ako i nismo dobili Datum, dobili smo novu uzrečicu: „Sada, pošto smo dobili Datum“, nakon toga vlastela nastavlja onim šta je komu milo: „pred nama je mnogo posla“, „Pošto smo dobili datum nećemo ovih pet, šest, sedam, osam, devet ili deset meseci koji nas dele od Datuma da provedemo sedeći na lovorikama i slaveći to što smo dobili Datum!“

Bilo kako bilo, jednom datumu o kome svi znamo svenapamet novopragmatičari Dačić i Vučić promenili su polaritet, Vidovdan je dosad bio sav zagnjuren u prošlost, u poraz, neuspeh i debakl, od sada će biti simbol budućnosti, zaista, i funkcioneri EU odbacili su običan kalendar, i njima je nekako šturo da kažu „dvadeset osmi jun“, i oni se izražavaju u jedinicama mere naše Crkve, naše vere i naše mitologije, pa govore i oni o Vidovdanu, kao misionari koji su se srodili sa urođenicima i prihvatili neke od domorodačkih totema.

Koštunica je Vidovdan odbolovao na beogradskim ulicama, njegov amanet da se klonimo i čuvamo Evropejaca i kad darove nose ne sluša niko osim njegovih najzadrtijih pristaša, što zbog vrućine, što zbog hiljadu puta ponovljenih govorancija ljudi iz ove arhaične sekte, vidovdanska litija osula se tako da je plač Samardžićev odslušalo nekih tridesetak duša, što je večno utučenom brkici bilo dovoljno, za razliku od Karleuše kojoj je „Kurir“ nedeljama stajao na muku ponavljajući da je na Ušću okupila samo deset hiljada gledalaca. 

Četvrti juli, Dan borca prošao je a da ga niko od državnih velikodostojnika nije pomenuo. Da su nam došli Putin ili Medvedev razvezli bi naši kako je na taj dan odlučeno da se podigne ustanak protiv Hitlera, Musolinija i japanskog cara, kao što su recitovali da je Dvadeseti oktobar naš najveći i najradosniji praznik, ovako je slavljen samo Dan nezavisnosti jedne doista prijateljske, ali prekomorske sile, mislio sam da će 7. juli proći kao i 4, ali ne, izaslanik Vlade na proslavi u Beloj Crkvi bio je niko drugi no Žarko Obradović, za čijeg je ministarskog vakta stradala mala matura. Mora da mu je rečeno: „Žarko, znamo da ti nije ni do čega, ali nikome nije ni do tebe, idi zato u Belu Crkvu, umilostivi barem partizaniju da ne traži tvoju ostavku…“

Ministar Obradović će tužiti sudu sve koji su učestvovali u medijskom linču protiv Njegove besprekornosti, opa, ovde bih i ja mogao da platim jedno sto hiljada dinara ili da dobijem tri meseca zatvora, prošlo mi je kroz glavu, kad, vidim da bilo je gorih od mene, ministar je kivan na medij koji bi ga rado video i slikao obešenog na Terazijama, promakao mi je ovaj predlog, inače bih mu se kao protivnik smrtne kazne, samim tim i prisilnog vešanja, bio javno suprotstavio.

Izgradnji autoputa suprotstavio se srpski hrast, ustaničko listopadno drvo staro četiristo leta, visoko četrdeset metara, sa korenom isto toliko dubokim i jednako razgranatim, hlad prve kategorije pruža u prečniku od trideset sedam metara, promakao je geometrima koje je Velja Ilić poslao na teren: „Ne znamo kad se tu stvorio, kao iz zemlje da je iznikao!“ 

Uglavnom se sada spori staro i mlado: hrast ili autobahn, izaberite sami. Na radiju slušam voditelja, zajapurenog, koliko je tu ustanaka podignuto, koliko Dana boraca je proteklo pod njegovom pravoslavnom krošnjom, publika se javlja telefonom, ne znam ti koliko stotina, i svi su za da hrast ostane, makar ne imali autoput. Nijedan slušalac nije uzviknuo „ma seci to, kad posekoste onolike platane na Bulevaru, neka ide i hrast, zbog jednog stabla zar da krivuda preskupi autoput, a onda da u stablo udari grom: gde si bio nigde, šta si radio ništa!“

Evropska unija primila je Hrvatsku, Hrvatska je primila Tomu Nikolića, Toma Nikolić primio je pretpostavljam patrijarha… Hrvati imaju svoje Koštunice koji su istorijski poraz domovine hteli da obeleže crnim zastavama izvešenim iznad svakog hrvatskog prozora, predsednik Srbije vinuo se do Vimblodona, i on i gospođa Dragica su se nakon boravka na Olimpijadi vezali za sport, ali je Đokoviću nedostajao predsednik sveta, koji je pre godinu dana u VIP loži kucao poruke na mobilnom i bavio se svojim očito posebnim potrebama, predsednik je uporedio sebe sa knezom Lazarom i uočio razliku, knez je, kaže, morao da ratuje, a on, koji je bio nadomak fronta, ali kao humanitarac, ne mora da ratuje. Jednog dana i ti teniseri neće se jedan na jedan boriti do iznemoglosti, kao dva gladijatora pred ostrvljenom publikom, mora se i za vimbldonsku titulu naći neko kulturnije, savremenije rešenje. 

Šta je još bilo… Egipat je u previranju, ali turizam ne sme da trpi, Ministarstvo inostranih dela u čijoj su nadležnosti svi naši biseri rasuti na dve nedelje po svetu, podučilo ih je da se drže letovališta, da se klone velikih gradova, i ni brige ih! Ima u turizmu nešto nemilosrdno, pridošlice za svoje pare hoće pune užitke, all inclusive, ponavljaju kao papagaji, a takvi su i njihovi domaćini, koji po turističkim mestima ne haju za to u kakvom će društvu živeti: samo neka granice budu otvorene, neka aerodromi rade i neka vanpansionska potrošnja ne jenjava!

Novom papi neprijatno je kad vidi da se sveštenstvo vozi luksuznim kolima, doklen pastva svekolika kuburi gde god se okrene, apelovao je na kler da se prikloni skromnijem podvozu. Baš si zakeralo, Francisko! Kako našem patrijarhu ne smeta što naše vladike i sveštenici voze džipove kao da stalno raznose hranu, lekove, ogrev i ćebad sirotinji po planinama i močvarama, ne smeta mu zato što je mudar, što zna da se bogatstvo mora ospoljiti, ako ne kupe besan auto, moraće sluge Gospodnje da kupe nešto drugo, jahtu, sat za pedeset hiljada evra, vilu “Crnogorku” (bilo od Crnogoraca, bilo od Jelisavete, bilo od države Srbije!), zar bi bilo bogoudnije da kupe neko od još neprivatizovanih preduzeća? Neki i ovako imaju turističke agencije, pa spajaju lepo, pobožno i korisno.