Noć fantoma

Ali možda je predsednik Vlade i u pravu: ako imaš fantomku, ako velikim kamionom pregradiš polje svog rada, ako te policija neće ni sekundu dekoncentrisati, zašto to radiš noću?!
Imamo sad i mi Noć veštica, Dan zaljubljenih, zašto da nemamo i Noć fantoma? Kao što je na karnevalima i maškarama dopušteno vladati se slobodnije nego inače, tako bi u Noći fantoma, svakog dvadeset petog aprila posle ponoći, svi entuzijasti koji blagovremeno pripreme teške građevinske mašine i crne odore sa fantomkama mogli da do prvih petlova ili prvih tramvaja ruše šta im se ćefne i šta im se nađe pod kašikama bagera, a verovatno bi se, kad svečanost samo uhvati korena, fantomi opremili i pravim rušilačkim službenim mašinama, sa onim kuglama što razbijaju fasade i ruše zid po zid. 

Fantomi bi te noći mogli da oduzimaju mobilne telefone prolaznicima, da im uzimaju dokumenta, ili da ih teraju sa svog noćnog igrališta. 

U fantomskoj noći bila bi dozvoljena vožnja bez tablica, policiji bi bilo strogo naloženo da se kloni tih mesta, da nijedno njeno vozilo nigde ne patrolira, a da u centrali budu isključeni svi telefoni, kako im kojekakve kvariigre ne bi dodijavale prijavljujući svečare tj. oni koji u svečanoj noći daju oduška svojoj rušilačkoj navadi: ove se godine kad policiji obratio rekordan broj noćnih tužibaba, koje su dežurni policajci kraljevski doduše iskulirali – kad bude sledeće noćno rušenje neće niko moći ni da dobije vezu! 
Ali ovo je tek početak, zato se i desilo da stanovništvo tužaka fantome, a da ga policija preljubazno upućuje na komunalnu policiju i na inspekciju rada (noćnog). Ljude u crnom koji su o svom trošku i po svom nahođenju rušili Savamalu niko nije pohvalio što su posao obavili tako čisto, tridesetak ljudi je vredno rušilo, dok je Srbija umorena izborima tonula u san, i niko nije skončao pod gredicama, delovima karatavana i krova, a vidno polje je fantomima ipak bilo suženo, što smo videli u Tarantinovom filmu, kad se članovi Kju Kluks Klana usred planirane paljevine vajkaju jednim drugima kako ne vide dobro kroz svoje slavne kukuljice, te ih jedan od njih mora ukoriti: „Moja je žena to šila, pokažite malo poštovanja…“ E, tako je i našim junacima vidik ipak bilo sužen, a posao su obavili čisto, umalo ne rekoh profesionalno: tko ste dakle vi, dobri ljudi, umotani od pete do temena u crno? Dio smo vječne sile što vječno želi zlo, a vječno stvara dobro! 
Zaista, među zdanjima srušenim pod okriljem prolećne noći, prve u Cvetnoj nedelji, sa lica zemlje nestale su zgrade koje je i sama gradska vlast nameravala da neutrališe, izrazimo se besmrtnim jezikom armije, a nepoznati dobropočinioci su to za nju besplatno učinili; jesu potkačili i neka zdanja koja su ozakonjena, i neka oko kojih su još žive parnice u našim nezavisnim i nadasve pravičnim sudovima, ali ko radi, taj i greši, i zato svakog građanina zaboli kad o ljudima koji ruše besplatno, ne želeći nikakav publicitet, platu, pohvalu ili odlikovanje, premijer govori kao o idiotima: samo su idioti mogli to da ruše noću sa fantomkama! 
Ali možda je predsednik Vlade i u pravu: ako imaš fantomku, ako velikim kamionom pregradiš polje svog rada, ako te policija neće ni sekundu dekoncentrisati, zašto to radiš noću?! 
Ministar policije uvređen je što ovaj simpatični nestašluk nepoznatih lica i nakon toliko dana ostaje vest broj jedan u našoj vestima prebogatoj zemlji. Policiji zaista i ne treba ništa zameriti: ljubazno su svako tužakalo predusretljivo upućivali na komunalnu policiju, koja takođe nije imala srca da pošalje patrolu u Savamalu. Dežurni u policiji preporučivali su građanima da se obrate i građev. inspekciji. Od inspektora u mantilima i sa aktentašnama bagerašima bi zaledila krv u žilama, a opet, ne bio ja taj inspektor, nenaoružan i nevičan borilačkim veštinama, kako bih naložio fantomima da smesta prekinu rušenje, da poskidaju te mračne krinke i da se kulturno legitimišu kako bi bili prijavljeni sudiji, ne samo za prekršaje nego i za impresivnija zlodela! 
Verovatno će pasti i koje unapređenje, i nagrada zbog spasenih života policajaca, jer bi ih po mišljenju njihovog ministra bez sumnje poubijala struja koja je samo to i čekala: fantomi su ostavili golišave kablove da vire iz šuta! Da, na konferenciji za štampu koleginici iz Studija B bilo je neprijatno što premijeru dodijavaju neugodnim pitanjima pa joj je iz njenog novinarskog srca izletelo: „Dokle više sa tom Hercegovačkom ulicom!“ Štićeni ju je obasjao isusovskim osmehom: „Ne brinite. I na to ću da odgovorim!“ Ime dušebrižnice se ipak nigde nije pojavilo, iz čega zaključujem da je reč o maloletnici koja volontira u gradskoj televiziji, ali dovoljno će biti ako se štićenome urezala u sećanje, dobro čini i dobru se nadaj!
&
Po moemu, u Savamalskoj noći posredi je nešto od ovog dvoga: 
1. Ljudi u crnom su službenici države i radili su za platu ono što im je bilo naređeno da rade, što je neprihvatljivo (preblago rečeno). 
2. Ljudi u crnom su pojedinci koji na svoju ruku divljaju gradom, zaustavljaju i plaše stanovništvo, samovoljno ruše zgrade i odlaze, a da ih niko nije pardonirao ni zbog neregistrovanih vozila, ni zbog fantomki, ni zbog rušilaštva, ni zbog siledžijstva, što je još skandaloznije. 
&
Ako je reč o grupi fanatika koja živi za lepši Beograd (a najlepši je kad je na vodi), zašto ih država nije u njihovoj prekomernoj dobrohotnosti i hiperaktivnosti sprečila? Imala je sijaset prijava, zašto im nije stala za vrat, zašto im nije poskidala sa lica te naprašene fantomke, i zašto kolektivnom hapšenju nisu prisustvovali kamermani i fotografi režimskih medija? 
Ali i mi smo nezahvalni! Ako ovo i jeste poduhvat same države, ona za naše dobro i za naš što celovitiji estetski ugođaj čini i nešto što mi u svojoj priprostosti ili prevelikom čistunstvu i nazadnjaštvu ne možemo još da razumemo! Nadam se da ljude u crnom nisam nečim povredio, a isto bih tako voleo da ni oni mene ne povrede, jer bi im se moglo (s druge strane, zašto da me ruše noću, kad ću se uskoro i sam srušiti!) 

U najdosadnijim novinama čitam koga je sve ambasada nagradila Izraela za dugogodišnje prijateljevanje sa državom Izraelom. Dobro, u drugom stupcu piše „Iran“ umesto „Izrael“; list koji je drzovito hteo da izvrda plaćanje poreza jerbo izlazi na ćirilici, na trenutak je pobrkao ove države, ali bih ipak rekao da se ne radi o zahvalnicama koje su združeni štampali i razdelili Izrael i Iran, nego samo Izrael, pa opet, nekako mi došlo žao Izraelićana, ispada da su sa njima prijateljevali samo oni koji su to morali po službenoj dužnosti i koji su to činili za državnu platu: nagrađena je Maja Gojković (biće da je zbog njenog modnog hidžab krika Iran i dospeo u „Politikinu“ vest), doktorelo Stefanović, pa ministar Vulin, gradonačelnik Mali, nagrađen je i direktor nacionalne aviokompanije „Er Serbia“… Ako pripravlja košer obroke, ako suzbija antisemitizam na međudržavnim letovima, to je od direktora lepo, ali rukovodilac to i mora da radi, kao što i ostali laureati moraju da prijateljuju sa svima osim sa lažnom državom Kosovom. 
Ne vidim, kažem, da je iko izvan državne nomenklature primećen kako prijateljuje sa Izraelom, mora da je i neki civil pridoneo boljim odnosima dva drevna naroda, ali kako bi Ambasada to znala!   
&
Ne bi mi bilo pravo da sam pacijent doktorice Sande, pa ona o nama koji imamo duševne tegobe (dobro, i poneki možda poremećaj) kao da ne misli dobro! U Skupštini, reče, ima poslanika kojima bi dobro legla njezina stručna pomoć! Rekla je to podrugljivo, što mi govori da ona podrugljivo gleda nevoljnike koji pred njom otvaraju svoju obolelu dušu, šta ste nam to rekli, kraljice dvodelnih kostima sa porubljenim reverima?! U svakoj zajednici ima ljudi kojima ustreba psihijatrijska pomoć, dakle, na dvesto pedeset naših kakvi su da su izabranika neka ima pet ili šest zrelih za šrinka, pa šta?!