Necesse est #Retrovizor

U minulih nedelju dana imali smo dva kolektivna, saborna prećutkivanja, prećutkivanja koja idu najviše na dušu novinara, u oba slučaja su upletene i dve državine miljenice, ili dva njena lica, a to su Sveta matera i Sveta Vojska.

Prošlo je nekoliko dana otkako je upraviteljka škole u selu Sečnju odbila da sveštenik reže svetosavski kolač u školi, sablazan je prohujala kroz svaku kuću, i medijsku i običnu, nema ko to nije javio, Vajni servis objavio je opsežnu anketu, kako je roditeljima palo ovo teško sogrešenije, navođena su imena ogorčenih vernika kadrih i naoštrenih da ispišu svoj porod iz škole kojom rukovodi takvo bezbožno stvorenje, ali nije napisano kako se upraviteljka zove i preziva. Evo šta ja mislim da je posredi: prećutkivanjem imena naglašavana je strahota prestuplenia, biće koje ne otvori dveri škole popi nedostojno da se pojavi pod krštenim imenom.

Nemačkoj policiji i sudu uspelo je da se ne zna i ne objavi ime građanina, dopavšeg zbog svog postupka i zatvora, koji je nekim drečavim sprejom isprskao čuvenu Direrovu sliku, za čiju je blagoobnovu restaruratorima bilo potrebno mislim dvadeset godina, tako su naši novinari ushteli da utaje ime građanke koja je počinila hibris, koja za školsku slavu nije popi dozvolila da činodejstvuje u učionici (otkud školi slava? slava je donedavno pripadala samo porodicama i selima, da bi ju krajem prošlog stoleća počele prisvajati partije, kojima su popovi osveštavali sve: prostorije, faks-mašine, logo, barjak i sl.).

Branko Ružić / Foto: FoNet/Vlada Srbije, Slobodan Miljević

U Nemačkoj se radilo o osobi poremećenoj, koja je baš po svom destruktivnom postupku htela da se raščuje i po mogućstvu proslavi, pa bi mogla imati i sledbenike, ukoliko bi nasrtaj na tuđu sliku bio primljen kao stvaralački, avangardni čin, kod nas je, pak, u pitanju osoba koja je postupila shodno našem Ustavu, a Ustav kaže da su crkva i država odvojene: škola može imati priredbu povodom Svetog Save, ali nju mogu da pripreme sami učitelji i đaci, crkva može imati svoju proslavu, svoj obred, na koji mogu doći i učenici iste te škole, i učitelji, ako žele i ako imaju vremena, pa ipak, according to ministar Ružić, u pravu je stoprocentno bio popa, koji je umesio kolač, spremio tamjan i raspevao se kod kuće, a guilty je učiteljica postupivša drukčije nego što svakodnevno postupaju državni velikodostojnici na čelu sa najdostojnijim velikodostojnikom i Tvorcem našim Aleksandrom. Učiteljica bi, kao i nepoznati Nemac, mogla imati sledbenice i sledbenice, što bi dovelo do udaljavanja Crkve od Države, a što bi bilo živa rana svoj živućoj, pokojnoj i budućoj Srbadiji.

NAJNOVIJI RETROVIZOR LJUBOMIRA ŽIVKOVA SLUŠAJTE I NA ISTINOMER PODCASTU
 
 

Lišavanje direktorke imena i prezimena bio je znak da ju novinari i oni kojima bi novinari da se još više omile, smatraju ništavnom: to je bezimena grešnica, koju ćemo, kad već kao pravoslavci nemamo ni Svetu inkviziciju ni lomaču, da smesta izručimo zaboravu, otpremićemo je, živu i nepenzionisanu, ne na smetlište istorije, gde još postoji neka kartoteka odbačenih, nego ćemo pomenuti samo njeno mesto u društvu, mesto koje nije ni zasluživala i koje će, kad ga, daće Bog, izgubi biti osveštano i vraćeno nameni.

Nečijom omaškom, ili je možda u pitanju subverzija (nisu svi špijuni zbog kojih je Beograd postao Mala Kazablanka otišli u matične zemlje), ime direktorke se ipak saznalo, pročulo, zove se Olivera Marjanović, i ja je pozdravljam.

Srbija je velika tajna. Vojska Srbije je velika tajna. Kad se neko sudari sa njenim oklopnim vozilom, i njegovo ime ostaje tajna. Nema novina, televizije ili portala koji nije javio da je na putu između Pančeva i Vršca bio sudar, saobraćajna nesreća. Svi su javili da je jedna osoba nastradala, civil, kasniju se pojavila vest i da su tri vojna lica povređena. Tek docnije se moglo saznati da je poginula žena, a još kasnije je neki poslenik tiska napisao reč “devojka”, dakle osoba mlađa, ili neudata.

Ministarstvo odbrane je izrazilo žaljenje zbog smrti, uviđaj je u toku, istraga je u toku, zna se malo da manje ne može biti, manje se ne može znati, na nekoliko mesta sam pročitao da je civilno vozilo neznano zbog čega skrenulo u suprotnu traku, i naletelo na vozilo Vojske Srbije koje se vraćalo sa zadatka. Ali ono što je bruka novinarstva jeste nesrazmera između onoga što je pisano o vojnom vozilu i onoga što je pisano o žrtvi (ili mogućem vinovniku sudara).

Foto: FoNet/Slobodan Miljević

Vozilo se zove “Miloš”, kome nije srce puno već i kad izgovori tu reč, uglavnom su novinari, preuzevši reklamno štivo valjda iz marketinga fabrike koja je “Miloša” proizvela, napisali tj. prepisali sva svojstva i sve mogućnosti, sve prednosti ovog borbenog vozila, uključujući i to može da juri sto deset kilometara na sat, zaboravljajući potpuno osobu koja je u sudaru poginula.

Tabloidi vole da intervjuišu ožalošćene, to čine nemilosrdno i neodustajno, čak i pre nego što poginuli budu i sahranjeni, ali jedno je kad se saobraćajna nesreća dogodi u ne znam Egiptu, pa se onda piše je li poginula mlada turistkinja bila verena, je li magistrirala, a drukčije je kad u nesreći učestvuje “Miloš”, onda se o civilnom licu zna samo da je iz svoje trake skrenulo automobilom ka “Miloševoj” traci, što može biti sušta istina, i što policija može ustanoviti, ali je sve drugo pod velom tajne, i dnevni list “Danas”, od čitanja kojeg danas dižem ruke, objavio je tekst “Kakvo je borbeno vozilo ‘Miloš’ koje je učestvovalo u saobraćajnoj nesreći u kojoj je poginula žena?” (dvaput u istoj rečenici ‘koji-u-kojoj’), tobožnji članak je hvalospev oklopnom vozilu, kao da se radilo o plaćenom oglasu fabrike; napisao sam pod svojim imenom komentar da je tekst zapanjujuće neprikladan, ali moja drugarska, kolegijalna i nadasve građanska kritika nije ugledala svetlost “Danasovog” sajta, usled čega evo dolazi do ovog pa ne baš toliko ni neočekivanog raskola između novina i čitaoca, što će možda teško pasti mojim sunarodnicima koji malo malo pa zavape “Dokle ćemo mi Srbi da se delimo!”, a ja pravo na odeljenost i na odmaknutost, od rodoljubaca, od rđave štampe, od države, od njenih visokodostojnika i pristaša, smatram ljudskim pravom i nasušnom potrebom.