Navijač meseca

Iznerviran učestalim nasrtajima vozača na svečanu predsedničku kolonu, nepoznati obožavalac poklonio je šefu države audi 6; polovan, ali od srca. Poklonoprimac je stvar svetački savesno dopisao u imovinsku kartu, ali o identitetu davaoca neće ni da zucne. Ne bi me iznenadilo da mu je auto iz prebogatog fonda Srpske pravoslavne crkve poklonila Njegova svetost, jer je naša Sveta matera pre svega jedna motorizovana jedinica. Tja, naspram raspikuća iz DS-a šef države koji se raduje polovnoj limuzini (proizvedenoj 2003.) zaista deluje kao dobrodušni provincijalac; zahvalan na svemu čime ga je sudbina obasula. Lepo je što ne krije poklon, za pohvalu je i što bi da utaji ime darodavca, ama se mi građani sa tim ne slažemo. Znajući koliko je predsednik blagodarna osoba očekujemo da će darodavcu kad-tad učiniti neko dobročinstvo, što će reći da nam je predsednik viđen i takoreći kaparisan za neko uzdarje. Drugo, ako će predsednik, kao osoba koja se usled višedecenijskog poslaništva možda nije vozački dovoljno iživela, sedati za volan audija, zanima nas i koliko je vozilo prešlo, koliko je bezbedno da se šef države u njemu vozi, zanima nas čak i registarski broj; ja bih ga rado propustio da se uključi iz sporedne ulice jer znam da se ne vozika sebe radi nego za dobrobit Srbije.

Speaking of cars, kad dvoje čine isto, nije isto: običan, da ne kažem ljišnjiji čelovek, koji ni tablice nema, poremetio je bio svečanu predsedničku kolonu, ali su mu pobude bile čiste, takoreći svetosavske – žurio je kod kuma na slavu. Vozač-amater biće predat sudiji za prekršaje, doklen će profesionalac koji vozi lično policijskog generala, a koji je takođe, ali državnim vozilom, ometao i plašio najvišeg državnog funkcionera i vrhovnog komandanta biti krivično gonjen. Tačnije, već je krivično gonjen, ali nije krivično sustignut, jer je džip sav misteriozan (eto nam ta zatamnjena stakla koja bih ja zabranio!). Ne zna se ko je bio unutra, da li sam šofer, da li šofer i njegov klijent, ili klijent bez šofera. Pa, ako se ništa ne zna, onda možda niko od pomenutih nije ni bio za volanom. General nit romori nit govori, ili je meni nešto promaklo. Ja sam mislio da se o službenim vozilima sve znade, kad napuštaju garažu, kojim dobrom i kud idu, koliko su kilometara u opštem državnom i policijskom interesu prevalila, kad ono, ništa se ne zna! Da se državno vozilo u razmetljivoj hitnji nije sukobilo sa ne manje razmetljivom službenom kolonom, ne bih znao ni da imam tog generala, ni kakav mu je podvoz. A čak i da sam znao ja bih mislio, pošto je bio vikend, da se i general i njegov kočijaš zasluženo odmaraju svak u svojoj stambenoj jedinici.

Ali, gde ima tu se i prosipa. Najviše su, ako je verovati tabloidima, isprosipali bivši vladar Boris i njegov neobično brbljivi savetnik kome se spočitava da je za dva meseca potrošio deset hiljada evra samo na mobilni. Ako je g. savetnik bio toliko dugo u romingu mora da je imao još koji izdatak, bilo za odvojeni život, bilo za smeštaj i ishranu članova porodice, nemoguće da je samo telefonirao. Šef mu je, tako veli nenaklonjena mu štampa, noćivao i u švajcarskom hotelu „Kempinski“ gde sprat sa poslugom košta četrdeset hiljada evra za jednu noć. Nisam još video Tadićev demanti, možda će negde objaviti: „Ja kao predsednik nisam nikad kročio u to zloglasno svratište, evo mojih računa iz Ženeve, bio sam tu i tu“. Kako vreme prolazi tako mi se čini da je naš paun bio sposoban da se gnezdi u skupim krošnjama – je li truckanje u drvenim kolicima po kaldrmi Baščaršije ostavilo baš tako duboku traumu koja se leči bolesno skupim komforom? A možda nije tačno to o četrdeset hiljada? Ili jeste? Sa predsednikom je skoro uvek putovala svita, i ako su se tamo na spratu svi okupili oko predsednikovog kamina, kao čeljad oko ognjišta, to je Tadića sutradan grejalo u pregovorima sa tuđinom. I možda je jeftinije bilo tamo saborno prenoćiti nego za deset pratilaca iznajmiti deset apartmana po deset hiljada evra, jer je i u takvim je, according to „Kurir“, predsednik umeo da konači. Ali niko nije rasipnik dok se to sudski ne dokaže. Guvernerka Jorgovanka (koja se oslobodila cvetnih motiva, prašnika, tučaka, kosovskih božura, latica, hortenzija, zimskih ruža… i zablistala u jednobojnom vatreno-crvenom blejzeru. Dres takve boje nosi Kasiljas i poneki holandski golman.) zaboravila je na prezumpciju nevinosti i rekla da šest sati saslušavani Milan Beko neće stati na trulu dasku, da je inteligentan i da će pre stradati neko iz njegove okoline nego on sam – kao da bi iko trebalo da nagraiše! Aleksandar Vučić rekao je da o Beku neće odlučivati nijedan političar nego samo naše nezavisno pravosuđe, ali je guvernerka svoje već kazala voditeljki devedesetdvojke koja je u svom službenom crnom kompletu izgledala kao igumanija naspram vatrenocrvene Jorgovanke. Potonja kao da je sišla sa trejlera nekog Almodovarovog filma (gde, zar ne, crvena i naranžasta odnose prevagu nad drugim ravnopravnim članicama spektra).

Kralj, koji se nakon sedamdeset dve godine vratio u zemlju, prima posete preko vikenda. Patrijarh svake nedelje tamo poji, predsednikov savetnik Oliver, koji se u Belome dvoru proslavio pošalicama („Toma Nikolić je zamena za kralja“), objasnio je docnije da su se svi opustili kad su videli kako u svet odlazi lepa slika iz Srbije, te je šala bila najprirodniji odušak… Da sam emotivno vezan za monarha meni bi tamo bilo kao da mi kralj ponovo umire, ili kao da prvi put umire, jer nisam bio na pogrebu u Libertivilu. Profesor Antić, bivši dekan Pravnog fakulteta, beše radostan kao da je završena berba grožđa u nekom od kraljevih vinograda, pa, ipak titula najveselijeg Srbina izmakla mu je. Predsednik sveta Jeremić zadesio se u Adis Abebi kad je Đoković dokrajčio olimpijskog šampiona. Ponesen prethodnim Novakovim trijumfom Vukajlo je na Menhetnu napravio rusvaj. Pred ushićenim gostioničarem prevrtao je stolove, prisutni gosti, premda anglosaksonskog porekla, priželjkivali su od želje da im ličnost takvog formata i temperamenta prospe kečar ili čorbu u krilo; da je bio neko drugi, krčmar bi zvao policiju, ovako je i sam potpao bio pod uticaj višeg bića pa je lično, svojeručno prevrnuo nekoliko stolova u drugoj sali. Domaćini u Adis Abebi znali su šta ih čeka i obezbedili su stolove koji mogu da se prevrnu, da nisu prikovani za podlogu i da ne budu od preteškog punog drveta. Mada bi i takve astale ljubitelj tenisa iščupao iz korena i okrenuo naglavačke skupa sa jelom i pićem. Jedino nije prevrtan sto sa prasetom koje je Jeremić pravoslavno proburazio za pravoslavni Božić i svetosavski ga nakačio na tviter, i nisu isprevrtane zvanice u Generalnoj skupštini dok su aplaudirale njegovoj omiljenoj koračnici. Čujem da se vraća u Beograd, gde bi mogao da ostane i bez poslaničkog mandata (koji nije nikome prepustio, kao ni mesto u Teniskom savezu), a mogao bi da bude demokratski isteran i iz Demokratske stranke, što ne verujem da ga mnogo potresa, primiće ga ako niko drugi SPS. Svuda prođi, kući dođi.

&

Odustao sam od nakane da stoti „Retrovizor“ svečano obeležim; nisam ja Milanski edikt. Drugo, bilo je događaja, jedan jubilarniji od drugog, tako i danas, premašio sam odobrenu mi kvotu, raspričao sam se kao Tadićev savetnik, samo što ja nisam u romingu; izvinjavam se istoričaru i istorijskoj ličnosti, rodonačelniku, predsedniku i članu Narodnog kluba Antić Čedomiru što njegov predlog da se Vojvodina ukine, rasformira i prežali, neće ovde biti razmatran: ako budem imao kolumnu „Recycle bin“ ideje i vizije g. Antića imaće prednost.