„Mir vsjem!“

„Neće meni Priština da komanduje“, reče predsednik Tomislav i ode u Sabornu crkvu, iako se oštrio da Roždestvo Hristovo proslavi u Gračanici. Još jednu sam mu rečenicu pre toga bio uhvatio na radiju, „neću više ni da pitam za dozvolu da idem na Kosovo“, pomislio sam da će nastaviti „idem sa Dragicom dole pa šta Bog da!“, ali je govornik rekao razborito i svetosavski „jer znam da mi dozvolu nikad neće dati“, pa neka ih, gospodine predsedniče, Bog je svuda i Bog sve vidi, vidi i da je poreski stradalnik Depardije postao Rus, Vladimir Vladimirovič potpisao je zakon da se ruski siročići ne smeju davati na usvajanje Amerikancima, nekoliko dana docnije sam je usvojio Francušče od 130 kilograma, tako i treba Francuskoj kad se nije zakonski osigurala od odliva poreskih obveznika, Putin je Depardijeu dao pasoš, glumac je rusku demokratiju ocenio čistom desetkom, ali je i priznao da nije nameran nastaniti se u Moskvi, više ga privlače selo i priroda koju je zavoleo još čitajući Gogolja, gradonačelnik Saranska hitro je predsednikovom ljubimcu ponudio stan, a ako srećnik hoće da predahne od glume i vinogradarstva republika Mordovija nudi mu mesto ministra kulture, Crna se Gora morala zadovoljiti time da Depardije bude ambasador njene kulture u Saransku, Unija pekara je kao i u prethodnih dvadeset godina svečano razdelila česnicu vernicima i namernicima zaostalim u Beogradu od proslave međunarodne nove godine, lepo od Unije, ali šta je sa Unijom popova, zašto ona za Božić ili za neki radni dan nikad ne pripremi nikakav obrok za sirotinju?! Možda mi je neko crkveno dobročinstvo promaklo, ali bih rekao da na Roždestvu Hristovom kao i na drugim crvenim slovima Sveta matera samo zarađuje, kao da se odvikla od pomisli da ona otvori jedno sklonište za beskućnike i jednu narodnu kujnu, gde bi smo rame uz rame sa popadijama volonterski kuvali i mi, civili oba pola: nismo ni mi cvećke, ali se barem ponekad setimo naše braće u Hristu kojoj je hladno i koja već neko vreme nisu okusila ništa kuvano i toplo.

Dosta o sirotinji koja je najvećma sama kriva što joj je tako kako joj je, da vidimo kako je onima naprotiv. Vuk Jeremić je sa njemu svojstvenom vedrinom izvestio svoje tviter-sledbenike da mu je stan poplavljen! Ne kaže kako je do nemilog događaja došlo, kaže da su vodu pokupili, a tek će videti je li se kome od stanara ispod njega, a mora da ih je barem tridesetoro u šest stanova, potklobučio plafon, mogu da zamislim koliki je depozit za iznajmljeni stan u Njujorku, to je svota koju daš gazdi unapred za slučaj da napraviš kakvu štetu u vidu podignutog parketa, pojave buđi i sl. Predsednik sveta nije dopustio da mu elementarna nepogodica skine večiti osmeh sa lica, dapače, najradosniji Srbin nabavio je za Božić (naš) prase, slika njegovog praseta, proburaženog i spremnog da se zavrti na ražnju, obišla je svet: iako sam na čelu čovečanstva i na privremenom radu u inostranstvu, Srbija i pravoslavlje su mi na prvom mestu!

Šta je još bilo, patrijarh jagodinski i cele Šumadije Palma uputio je Božićnu poslanicu Bačanima (Bačlijama? nisam siguran: Beč-Bečlije, Bač=?), ali i ostalim ratobornim glavešinama u svim nahijama da se više ne svađaju i ne tuku, nego da se ugledaju na veleupravu Jagodine gde sednice usled neverovatnog jedinstva i blagoslovene sabornosti traju pet do petnaest minuta; bolji od Jagodinaca bili su samo članovi Cvetkovićeve vlade koji se nisu ni viđali nego su telefonskim sednicama, često i samo razmenjujući templates putem SMS-a, vodili državu ne treba lepše; patrijarh vaseljenski Vartolomeo (sa kojim sam, verovali ili ne bio jednom na večeri, mada je Njegova vaseljenska svetost to verovatno prepustila zaboravu) osveštao je sve vode na planeti, malo sam se štrecnuo, kao da mi pravoslavci time prisvajamo nešto od drugoveraca i neznabožaca, ali nije, nas pravoslavaca ima svuda, i treba nam osveštana voda (možda poplave u stanu bračnog para Jeremić ne bi ni bilo!), a ako drugi poglavari isto žele da blagoslove vode, neka izvole, mi nemamo ništa protiv.

Republika Srpska slavi danas Dan državnosti i krsnu slavu koja je Sveti Stefan, kad sam ja bio dete slavu su imale samo porodice i pojedina sela (Farkaždin – Mala Gospojina, Perlez i Crepaja – Velika Gospojina, Čenta – Đurđevdan, Orlovat – Vovedenje, dočim Zrenjanin koji je kao srez bio sedište boljševizma mislim da nije ni imao slavu). Ispostaviće se, avaj, da slavu mogu imati i partije, prepobožni SePeO vratio je i gradu Beogradu njegovu slavu, Spasovdan, ali Srbija koliko znam nema svoju slavu i u tom pogledu zaostaje za Republikom Srpskom, koja je kula jedna pjesmom sagrađena, mi smo se uveliko navikli na njeno ime koje je pesnička inverzija, dodikovci su pobedili i Rusiju koja se zove Ruska Federacija, a ne Federacija Ruska!