Mala Golgota

Fudbal ima ludu sreću da jednom i delija postane potpredsednik Vlade. Dok je meni na ramenu glave ne sme „Zvezdi“ ništa usfaliti, niti „Zvezdi“ niti „Partizanu“, tako zbori Vučić Aleksandre dok za bankrot on meleme traži. Država će minus da ublaži, pomoći će „Crvenoj zvijezdi“ da ojača radi navijača: nema jake Srbije bez jake „Zvezde“, nema jake „Zvezde“ bez jake Srbije, Srbija se brani na Marakani, tome rasadniku heroja i dobrovoljaca, potpredsednik je Džajića nagovorio da se prihvati spasiteljske, umalo ne rekoh palice, kurtališi me ovih iz suda, veruj mi neću žaliti truda da se sportski gigant i svojevremeni prvak međunarodne zajednice još jedared uspravi. Zaista je „Crvena zvezda“ u fudbalu bila ono što je Jeremić danas u svetskoj politici – ime broj jedan.

&

Ako smo Crkvu odvojili od države, fudbal vala nećemo. Predsednik Nikolić je nezavisno od Vučićeve solo akcije Džajića abolirao*, nadmašivši još jednom prežaljenog i zaboravljenog Tadića koji beše pomilovao slavnog glumca, zidara i autobiografa Lauševića. Potonji jeste kao glumac bio dobar, ali nije igrao u timu sveta, nije mučio Bertija Fogsa, nije dao nijedan gol „Ujpešt Doži“! Tako pored specijalnih penzija sa naše voljene umetnike, sportiste, književnike i druge izuzetnike država jamči specijalnu protekciju fudbalskim klubovima. Posvađene i propale sportske kolektive ima ona da podigne iz pepela, pa šta košta da košta. Ovo je ohrabrenje za hiljade otpuštenih radnika da će jednog lepog dana i njihove ugašene fabrike opet da zabruje u tri smene, jer kakva bi to bila država da pomaže odgajivačima belog roblja, a da ju je za proizvodnju baš briga! Avaj, državi je važnije da spase „Zvezdu“ i „Partizan“, ustanove koje kao i vascelo naše fudbalsko prvenstvo služe samo da se ispili koji igrač za prodaju mrskom inostranstvu, nego da tim parama izgradi još koju fiskulturnu salu ili igralište na kojem bi se deca bavila nevrhunskim, redovnim sportom – država uporno pokazuje koliko je gladna veličine i slave, kojih nema pa nema.

&

Predsednika Republike sam dobio prostodušnog toliko da mi je na trenutak bezmalo simpatičan: „pitaću“, kaže, „SANU šta da radimo sa Kosovom“. Čovek se radosno prihvatio predsednikovanja koje ga na svaki način nadilazi, i sad glavinja, dovija se. Te ćemo na referendumu pitati stanovištvo kako bi ono volelo da se postupi sa Kosovom, te nećemo pitati svaku šušu nego samo najpametnije. Šta li je mislio dok je flaširao rakiju za inauguraciju? Možda nisam dovoljno ni blagovremeno školovan, ali svaki dan ponešto naučim. Drugo, za predsednika Republike i ne postoji fakultet, to je mesto na koje birači postavljaju najčestitijeg građanina, a taj kad ga izaberu pita pametnije od sebe šta mu je činiti: na usluzi mi je patrijarh, na raspolaganju mi je Sinod, na izvolte mi je svaki vladika ponaosob, od necrkvenih lica imam Antić Olivera koji kad je mogao da bude dekan na Pravnom znaće i mene da prosvetli. Kao što nije svaki dan Božić, tako nije ni svaki zločin genocid, žao mi je što nisam bio predsednik i dok je Pavle bio živ, ali mi je prijatno i sa Irinejčikom, koji se sa svoje strane raduje što Crkva iako odvojena od države može preko mene da utiče na politiku. Nadam se da Njegova svetost neće sad biti ljubomorna što sam i Akademiju pitao šta da radimo sa Kosovom…
Na internetu sam video samo naslov, jedan akademik veli da se Akademija ne bavi svakodnevnom politikom, nadam se da to nije odbrusio predsedniku jer je pitanje Kosova večno, što će reći filozofsko, naučno i umetničko pitanje, za koje je upravo SANU nadležna: o tome svedoči svako slovo u slavnom akronimu.

Oslobođeni hrvatski generali Markač i Gotovina vratili su se trijumfalno u Zagreb, predsednik sveta javno se zavetovao da će međunarodnim kriminalcima koji su doneli ovakovu presudu lično on zadati udarac od kojeg se neće oni lako oporaviti. Eh, kriminalci, naravno da su međunarodni, kriminal, kao ni muzika, kao ni kapital ne poznaje granice, pa opet, sigurno im je nije svejedno kad pomisle da će ih Jeremić isprevrtati kao kafanske astale kad Đoković pobeđuje Federera; pošto im je preko tvitera objavio rat naš preskupi izaslanik reče da će sad zaćutati kako ne bi razotkrivao borbenu taktiku. Ja sam, gle, prvi put sklon da se složim sa hiperaktivnim Jeremijom (tj. da je presuda kriminalna, međunarodno kriminalna), ali i brinem da ga organizovani krimosi ne tuže za međunarodnu klevetu, pa da Srbija plaća odštetu, jer se to što im je skresao ne razlikuje od onoga što je zlosrećni Petakov kazao četvorma našim vladičanstvima: „Vi ste jahači internacionalne Apokalipse!“

*zar nemamo ovde ljupki hrišćanski kič: pojedinac strada ne znamo baš zašto, onda ga vrhovna sila izbavi, načinom samo njoj svojstvenim