L’acte gratuit

Mislio sam da je bezrazložni akt nešto čemu tu i tamo pribegne pojedinac, pa i to, srećom, ne svaki. Nisam znao da biračko telo može nešto tako da si priušti, kad, u prošlu nedelju četnički vojvoda pobedi našeg najvećeg sina naoštrenog da si protivustavno pribavi još koji mandat.

Nije znači dovoljno ni biti renesansna ličnost da bi mandati prerasli u blagotvorni kontinuitet titovskog tipa. Tadić je voleo i Milorada Dodika i svakog Miloradovog podanika, nije znao bi li prekodrinskog jarana radije dvorio u Beogradu ili bi se sam vinuo do Republike Srpske na koju je gledao kao što patrijarh gleda na neku eparhiju ili parohiju, voleo je porodicu Đoković, Ivu Andrića, Teslu kome je hteo da se oduži kao velikan velikanu, sanjao je da izgradi nešto velelepno u čemu bi se Teslino ime bratimilo sa njegovim kroz buduća demokratska stoleća.

Tadićev besmrtni slogan „I Kosovo i Evropa“ nadahnuo ga je da pomiri sve čega se dotakne, i četnici i partizani, daj četiri stuba za spoljnu politiku, voleo je patrijarhe, ljubav je sa Pavla blagopreneo na Irineja, voleo je Ivu Josipovića i kolegu Alijeva, bistu čijeg babe je i posadio posred Tašmajdana, otvorio je školu na Palama za koju dadosmo dva miliona evra iako je reč o stranoj državi, voleo je i sport i umetnost, ali i književnost, pa je pisca bestselera g. Lauševića i pomilovao, mada sa potonjim crnogorsko pravosuđe nije raščistilo sve račune, veleoptuženog i preoptuženog građanina pak Lukovića za kojeg sam se ja u okv. sv. mogućnosti baš kod lično njega bio založio predsednik je prepustio reformisanom pravosuđu, Medvedeva je Tadić ostavio u uverenju da se svi mi cele godine i svake godine radujemo Dvadesetom oktobru, da živimo za sećanje na taj dan kad je iz Beograda, samim tim i sa Dorćola, Crvena armija uz sasluženje naše Narodnooslobodilačke vojske oterala zavojevača. Boris Tadić bi prvi čestitao pobedu Đokoviću, a Prvi maj nije hteo da nam čestita, mada bi njegovoj ekumenskoj prirodi priličilo da usklikne „I Đurđevdan i Prvi maj!“, za njegovoga vakta Dan pobede izbledeo je i najradije bi postiđen klisnuo iz kalendara, zato su za četnike nastupili dobri i možda ponajbolji dani, Srbija plaća prekopavanje arhiva i jaruga u svečanoj potrazi za grobom Draže Mihajlovića…

I takva renesansna ličnost poražena je u nedeljno poslepodne, u blagosloveno vreme koje saborno poistovećujemo sa glasovima sportskih komentatora u „Vremenu sporta i razonode“. Nekad nam je Radivoje Marković javljao šta je bilo na Kantridi, šta na Koševu, a šta na stadionu mile Jugoslovenske narodne armije. Sad su sa prvim sumrakom počele u Krunsku da stižu nesportske vesti, poput onih koje su iz Staljingrada stizale u Berlin, zebnja se uvlačila u sva srca koja su kucala za treći mandat Borisa Tadića. Trubačima koji su na repertoar uvrstili „Odu radosti“ Gorana Ludviga van Bregovića rođ. Binički rečeno je da se iz stožera DS-a povuku na rezervni položaj i da se u kombiju pritaje, dođe li do čudesnog prevrata biće duvači reaktivirani, ako Proviđenje ipak u zadnji čas ushtedne da nesuđeni svetioničar Boris još pet godina bude na našem čelu. Avaj, jedni za drugima i CESID i RIK i voljeni B92 priznavahu skrušeno narodnu volju: stanovništvo je rado da mu vladar bude profesionalac, menadžer diplomiran u Novome Sadu, a ne više ono disidentsko čeljade koje je pravilo lutke, prodavalo novine i predavalo u školi pre nego što se zapredsedničilo.

Četnički vojvoda, prvi od sviju vojvoda koji se domogao vladarskog, državnog žezla, ustvrdio je da se božanska pravda ispoljila u svoj njezinoj krasoti te da ćemo se od prvog minuta nakon njegovog, mal ne rekoh krunisanja, nakon njegove inauguracije svi do jednog naći pod okriljem njegove razboritosti, pravednosti i plemenitosti kaljene u lanjskome štrajku glađu, žeđu, vrtoglavici i padanju u nesvest. Nikoga ne mrzi, svima sve prašta, svakome hoće da pomogne, odriče se rukovođenja strankom koja ga je napokon lansirala na vrh, prilikom predaje stranke u Vučića ruke predstavnik plemstva nam se čujem ipak zaplakao: „Evo ti stranka, stvorio sam je sa ovih deset prstiju, ten fingers, hundred percents! Ako sam umeo da rukovodim ja, čiju diplomu osporava i staro mlado, umećeš i ti koji si bio student generacije! Samo ne zaboravi ko ti je ovo blago poverio, ne budi kao ja koji sam svome duhovnom ocu malo je reći okrenuo leđa; to je greh koji sam na svoja pleća primio jer želim dobro Srbiji, odsad živim za to da u našoj politici niko više ne bude morao da gazi reč i da od toga gaženja još ima i lične koristi!“