Kuće Đure Jakšića

Poznala se krivda-pravda, oslobođen je naš general Perišić, prethodno osuđen na dvadeset sedam godina tamnice; nova presuda vrvi od pohvala, general je ratu vratio otmenost, vojevao jeste, ali sve na note, po bon-tonu i Ženevskoj konvenciji, sve lepe običaje rata – a koji ratni običaj to nije?! – obnovio je i Vlada Srbije je u ushićenju iste večeri poslala svoj problematični avion, da nam lično ona doveze ovu hodajuću potvrdu naše ispravnosti i nevinosti. General je izbegao da ga u običnom avionu putnici pobrkaju sa Kemalom Montenom kome je ukrao imidž tj. frizuru. Naš najslavniji navijač Uroš i njegov advokat Borivoje sami su sebi malo malo pa zakazivali dolazak u policiju. Trebalo je da se pomenuti klijent podvrgne informativnom razgovoru poradi nekoje tučnjave u kojoj su povređeni marinci prijateljske prekomorske sile. Inspektori su kao na iglama u nekoliko navrata čekali zakazanu posetu odbijajući druge građane koji su dolazili da se predaju zbog raznoraznih prestupa. Sa ulice sam u kafiću video sliku bez tona, gde mladić vanjštine slične Uroševoj ulazi u policijski auto, a pomaže mu da li policajka u civilu ili sestra, ali pošto mu nije pritisnula potiljak kad je ulazio u kola zaključujem da se radi o amaterki tj. sestri.

Slučajno sam na televiziji od naše bivše ambasadorke u Rimu čuo koliko ja trošim samo na hortikulturu. Koštunicinu mezimicu Sandru je nova vlast, kao i neke druge ambasadore, napala da su pomalo i rasipali novac koji mi ovde krvavo zarađujemo. Doktorka je to sve naravno porekla i odbacila sa indignacijom; oni napolju jedva sastavljaju kraj s krajem, a radi su da Srbiju predstave (lažno – to ja ubacujem) kao zemlju koja ima privredu. Nijedan krupniji izdatak ne mogu sirote ekselencije da si priušte ako ga pljuškinovska centrala u Beogradu ne odobri i ne blagoslovi, štedi se gde god se može, šofer je naš čovek koji se uz rad tj. vožnju i pranje kola doškolovao da bude baštovan, tako da ovaj naš i vozi i potkresuje ogradu, i orezuje ruže i hortenzije, i kosi travu, sve za tristo evra, a prethodni baštovan, Italijan, dobijao je hiljadu petsto evra platu, za njegovo osiguranje i tamo-amo odlazilo je još toliko evra. Davali smo godinama tri hiljade evra mesečno samo za floru koja uspeva u tom klimatskom pojasu. Hteo sam da pomnožim te tri hiljade sa brojem naših slavnih rezidencija po svim meridijanima, ali možda nemaju svi tako raskošan giardino. S druge strane, ako neka rezidencija ima bašticu koju u slobodno vreme, a napretek ga imaju, mogu da održavaju ambasador i njegova žena, onda su neke ambasade dovedene u neravnopravan položaj, a naša zemlja predstavljena je kao država ravnodušna prema rastinju, prema lepoti i prema geometriji koja u većim vrtovima ima svoje zasluženo mesto.

Naša vera u pisanu reč dirljiva je, ume da zabrazdi i dalje od dirljivosti, kad u preambulu Ustava ubacimo da je Kosovo neotkidivi, večni i najdragoceniji deo Srbije, mislimo da će se stvarnost pred snagom našeg alfabeta, našeg jezika i našeg nadahnuća pokloniti do zemljice čarne. Vlada je problem sa zatrovanim mlekom rešila pukim ubijanjem jedne nule, bilo je dozvoljeno 0,05 mikrograma po litri, to je praksa premašila, otrova ima više, pa neka ima, povećaćemo granicu na 0,5 i bez ikakovih izdataka imaćemo mleko koje po otrovnosti stoji daleko ispod zakonske granice. Šta je ovo, milu mu pilulu, nešto kao denominacija dinara, pa zašto niste je pomerili na 0,9 mikrograma, tako bi mleko bilo još zdravije! Srećom je iz Evrposke unije rečeno da sa veličanstvenom decimalnom dosetkom nećemo nikad ući u porodicu evropskih naroda: aflatoskin ili datum za pregovore o priključeniju Uniju – izaberite sami. I prežalili smo otrov, ali očekujemo da nam i ovo krnjenje našeg identiteta bude u Evropi neki plus, jer da nema međupartijske surevnjivosti i da nema Evropske unije mi bismo pili ako treba i zatrovanije nego što je bilo dosad: ono što nas ne ubije čini nas još jačim!

According to „Kurir“ došlo je do izvesnog zahlađenja između megapopularnog Mrke i Miće Megatrenda. Gospodin Mića je svoju kuću na Senjaku ustupio prijatelju dok ovaj okreči ili renovira stan, ali se ministru život u kući sa poslugom osladio i nije pokazivao nameru da se iz nje ikad iseli. Vlasnik je otvorio srce u „Kuriru“, ne zna, veli, kako prijatelja da istera, ovo-ono, uglavnom je džarnuo u ministrovu žlezdu za dostojanstvo. „Kurir“ je kao neka vrsta i medijatora objavio da se stanar narednog dana ne samo iselio, nego je diplomu „Megatrenda“ demonstrativno poderao. Nekad dragi i svečani dokument ostavio je na stolu u kujni, to je diploma o počasnom doktoratu za koju da nije pocepana ne bih ni znao. G. Mrkonjić se sam raščinio, iz doktorskog zvanja vratio se u prost inžinjerski čin. Kad smo kod kuća, malo malo pa čujem da će kuća Đure Jakšića u Kragujevcu biti srušena. U Beogradu sam se iznenadio kućom Đure Jakšića kojom je druge boeme dovodio u neravnopravan položaj, oni podnapiti traže podvoz od Skadarlije do kuće, a Đura pravo iz „Tri šešira“ ide kući u tri koraka, uglavnom mi se kad god čujem rasprave o tim kućama – jesu li to spomenici kulture ili su trošna zdanja koja ometaju progres? – sam Đura Jakšić učini kao neki ondašnji Uskoković, a neće biti da je tako bilo. Đura je pre bio podstanar, i njegovim kućama po Srbiji mogli bismo slobodno dodati kuću Đure Jakšića u Temišvaru, u Pešti, u mislim i Beču. Gde je možda napisao stih koji bi i sam, i kad ne bilo tolikih njegovih pesama i slika, bio dovoljan da skinem šešir pred Đurinom bistom. Stih znam zahvaljujući Crnjanskom: „Ima negde kod Jakšića: ‘Daleko mi je Banat, crna košulja.'“