Hrvatski Vidovdan

Srbija je prošle sedmice dobila još petoricu ili šestoricu penzionera kojima su već uručene pristupnice PUPS-a, iako će do penzije neki morati da čekaju još petnaest ili dvadeset godina; jer, iako su osvojili Dejvis-kup naši teniseri i valjda trener počeće da primaju trostruku prosečnu zaradu tek kada budu proslavili svak svoj četrdeseti rođendan; odluku da sportistima dodeli penziju Vlada je donela u prvim satima prvog radnog jutra nakon velikog finala. Građani, poreski obveznici, zaposleni i nezaposleni stanovnici Srbije tu ne mogu ništa, kao što se i na moj predlog i domaćinski savet da Vlada ne kupuje nov avion ne obazire niko živi, a tvrdim da ništa ne bi bilo izgubljeno kad bi predsednik vlade i ministri putovali javnim prevozom. Vlada estradnim umetnicima i sportistima velikodušno poklanja specijalne, preuranjene, nezaslužene, prekomerno visoke penzije, a zašto, zato što je Vlada provincijalna, snobovska, što je zasenjena uspesima elite i zato što partijama uoči izbora ustreba neko od poznatih da svojim prisustvom okiti odurnu binu, a u poslednje vreme bogme i da se prihvati članstva u glavnom odboru, kao što se prihvatio Srđan Dragojević. Humanizam i renesansa SPS-a poneli su ga i eto ga rame uz rame sa vođom koji je i ministar policije.

https://youtube.com/watch?v=Q2hIyn7TBbI%3Frel%3D0

Ali da se vratim ja Vladi, čijem rasipništvu ne može da se nenasilnim načinom stane na put: šta da radim? Da se ja sudu u Strazburu potužim kako me Vlada svakodnevno pljačka?! Sad će mi neko reći da su turski košarkaši za osvojenu medalju takođe dobili stanove sa pogledom na Bosfor, pa neka su dobili, ja se ni sa tim ne slažem i baš me briga da li Turska ima višak dukata, čak i da nismo propali ne bi bilo u redu da se sportska postignuća proglašavaju epohalnim a da se redovan rad stanovništva ismeva niskim penzijama. Jedina svetla stvar je što penzionisanje šampiona ne stupa na snagu odmah, nego je ovo više testament Vlade koji ću, ako budem živ kad najstariji učesnik Dejvis kupa bude napunio sorok let, od Ustavnog suda – proslavljenog sa svoje ažurnosti, od devetsto slučajeva rešio mislim jedan! – tražiti da se učini kako pravnici to krasno kažu ništavim, jer pokojnik nije bio uračunljiv.

Da. Počasni članovi PUPS-a su upriličili ritualno šišanje u Areni, Teniski savez nije zatražio pomoć frizerske zadruge, da istovremeno nastupi koliko treba aktivnih brica u kojem bi slučaju svet video i naš berberaj, nego je radila jedna jedina mašina na baterije, naši poraženi gosti (o kojima je Đoković u mikrofon rekao da nisu ništa, što nije bilo sportski, prijateljski ni slavjanski gostoljubivo) čekali su kao i televizijska publika po svim časovnim zonama da naši ošišaju drug druga, na estetskom dobitku je jedino trener Obradović, koga nisu baš olindrali na nulu, ali su mu sa čela i očiju sklonili šiške ruskog mužika, da, dok je još glumio mužika zamerio je linijskim sudijama što nisu sudili patriotski, nego su se dodvoravali svetskim zvaničnicima, baš lep omaž Maršalu Titu koji je sudije prosvetlio – ne treba da se držite zakona kao pijan plota!

Ali samo što smo proslavili osvajanje salatare (a bilo je nekoliko dana, salatara pa salatara, da mi je znati koji sportski novinar prvi dade oduška svome duhu! dosetku su svi komentatori prigrlili kao nekog najrođenijeg, sirotani od pamtiveka oskudevaju u sinonimima) – eto nevolje: pozvani smo na dodelu Nobelove nagrade zatočenom kineskom borcu za ljudska a otadžbina dobitnikova i Rusija bile su rade da im pravimo društvo u bojkotu, Jeremić je kao car-samodržac presekao da svečano izostanemo. Čim je shvatio da Tadić nije oduševljen i Cvetković je uz stanoviti delay, mozgajući jedno 48 sati, sročio da će svako ko bude podrivao politiku Vlade imati posla s Vladom, tako nekako, novinari su Tadića saletali da im kaže zar mu nije žao što niko neće ići na uručenje Nobela, na šta je sinovac Crne Gore, sin Dorćola, dojenče Baščaršije i unuče Like kazao/kazalo: ja sam disidentsko dete. Svestranosti predsednikovoj nikad kraja, pri čemu je poreklo presudno, kao muški potomak disidenta predsednik drži stranu nobelovcu, a naša je sreća što mu roditelj nije bio neki rankovićevac, v takom sluchae šef države bi nam kazao: znate šta, ja sam pandurski izdanak, neka osuđenik odleži sve što mu je nezavisni sud odrapio, neka revidira, neka se dobro vlada u kazneno-popravnom zavodu i neka se nada amnestiji za Dan republike…

I kad je izgledalo da će nagrada biti uručena bez nas, kao Deus ex machina doleteo je iz unutarnjeg Vladinog neba ili iz nekog zaista nezavisnog neba ombudsman Saša i kazao: idem ja kao predstavnik stanovništva koje kroz celu istoriju gine i biva ranjavano zbog ljudskih prava, divanio sam sa premijerom koji se baš obradovao i koji mi je zamolio da budem njegov lični izaslanik i da u njegovo ime prenesem pozdrave (???), a premijer će mi zauzvrat dati avion tako da ću istovremeno biti i probni pilot, pokusni kunić Vlade. (Pre dva dana, kad sam pisao za Peščanik, pogledajte slobodno „Svečani ispraćaj“, nisam znao da je ombudsman otputovan Vladinim jeroplanom, pa sam napisao kako mu je Cvetković iz svog džepa platio put, jer: Srbija je ostala uz Kinu i Rusiju, ambasador koji ionako čami u Oslu nije došao na ceremoniju, a dva prkosna pojedinca, Saša i Mirko, teraju nekog svog kera!)

Iz pomračine vekova oglasila se Radmila Milentijević, gospođa bivša ministarka, nikad, kaže, mediji nisu bili slobodni kao u Slobino vreme, kad su svi osim RTS-a, Politike i Borbe bili protiv predsednika. Građanka Milentijević uvredila je „Večernje novosti“, „Politiku-ekspres“, TV Novi Sad i mnoge druge velikane ratnohuškačkog novinarstva, uvreda je objavljena u Vučelinom „Pečatu“. Pa je li to ona osoba čija je zaljubljena rečenica bila u špici za vesti B92, uvek kad sednem sa predsednikom Miloševićem ja puno od njega naučim, a puno i dobijem, dobila sam stan u čika Ljubinoj koji sam pošto je ogroman preuredila tako da u njemu primam strane goste tj. namernike iz Grčke i sa Kipra ?

Vesti iz sveta. Desetog novembra policajci grada Salzburga uhvatili su odbeglog Ivu Sanadera dok je kupovao Mocart-kugle, istoga dana hrvatska policija uhapsila je Tomislava Merčepa koji se smeje kao lud na brašno, a na isti dan pre pet godina turistička policija na jednome egzotičnom ostrvu zarobila je bila generala Gotovinu, naši domoljubi vole da se uzrujavaju nabrojajući šta se sve loše desilo na Vidovdan (kad je otac slobodne štampe bio isporučen Hagu), e, pa deseti decembar mu dođe kao neki hrvatski Vidovdan.