Hor Srba

Nisu li leta sva ista? Kao što su u našim zadaćama o godišnjim dobima ptice selice služile da označe proleće i jesen, tako se sada svakog leta na ustanak dižu malinari, Hrvati slave obljetnicu „Oluje“, ravnogorci traže neku svoju pravicu, Republička (sic!) agencija za negu ravnogorskih tradicija traži da se Brankovom i Pančevačkom mostu vrate njihova krštena imena, koja su dakako sva iz dinastije Karađorđevića – da nije bilo monarhije još bismo skelom išli u Srem i u Banat; Hesove posmrtne ostatke i sam spomenik je uprava groblja u dogovoru verovatno sa opštinom uklonila, grob beše postao stecištm obožavalaca koji nisu za podičiti se, kod nas Dražin grob traži državna komisija što će reći da troši novac i učesnika NOP-a kao god i potomaka SUBNOR-a zadojenih naravno partizanštinom, uh, pa ne možeš upoređivati nacistu i prvog gerilca u porobljenoj Evropi, i mogu i ne mogu: zar se i o nacisti osuđenom u Nirnbergu ne može reći da je žrtva pobedničkog, takoreći okupatorskog suda? O Draži se govori kao o osobi koju su komunisti likvidirali, a zapravo ga je sud, koji je kao i ma koji drugi sud slika svog vremena, poslao pred streljački vod (koji je takođe slika svog vremena, vremena koje je trajalo donedavno).

https://youtube.com/watch?v=bn1VptxCwY8%3Frel%3D0

Prijatno iznenađen odzivom Palma trlja ruke i unapred se raduje svakom poljupcu koji će stipendisti njegove opštine razmeniti na radnom letovanju; ustanovljena je bila bračna stipendija od tri hiljade evra, od pitomaca se očekivao porod ili vraćka novca. Ideja se, kad je dobra, sama dalje dijalektički valjda razvija, uglavnom je ubrzo potom odlučeno da se neudate tj. neudavane stanovnice opštine i neženjeni (umalo da napišem: neželjeni) muškarci upute o trošku opštine na more, ne bi li im se tamo probudio polni i bračni nagon, sputavan samoćom, kontinentalnom klimom te seoskim poslovima kojima nikad kraja.

U početku je bila nestašica devojaka, pa je opština otvorila granice, nahrupile su udavače iz drugih krajeva, doktorke iz Novog Sada, profesorke engleskog ne znam sve odakle, u trenutku kad ovo pišem Jagodina će u Grčku poslati sto četrdset muškaraca i sto osamdeset žena, zaista, gde su granice ljudskih mogućnosti?! U želji da ih sučeli jedan na jedan, Palma proširuje li proširuje spisak, kao mlada kuvarica koja je u testo stavila previše tečnosti pa dometne brašna, ali previše, pa opet dospe vodu i mleko, i toga uspe odviše, daj opet brašna…

U trenutku kad je izgledalo da devojaka neće biti dosta predložio sam da se ukine klauzula o prvobračnosti (jer konkurs važi samo za devojke koje nisu bile udate, pa zar nema osoba koje su se ne svojom krivicom razvele a koje bi se može biti opet venčale u svrhu materinstva, ako se za budući porod lično opština Jagodina i lično gradonačelnik već toliko zalažu i takoreći bore). Čednost je u samom temelju ovog umnogome jedinstvenog projekta, đuvegije>mladoženje>tate i buduće verenice>neveste>majke biće u odvojenim sobama, muškim i ženskim, na istom će spratu sa njima i biti reprezentativke u kik-boksu i još nekim borilačkim veštinama, one su garant mira te štovanja kućnog i svakog drugog reda, baš lepo, ali šta ako se neka sportistkinja zagleda u kakvog sredovečnika, je li u sukobu interesa, nije li nelojalna konkurencija prosečnoj kandidatkinji za udaju: šta potonjoj v takom sluchae vredi sva njezina načitanosti i takoreći bilingvalnost (ako predaje na pr. engleski), od kakove će joj biti koristi što ima zlatne ruke i silesiju veština potrebnih za vođenje domaćinstva kad ništa od toga u hotelu, na plaži, na drugarskim večerima i u društvenim igrama neće ni doći do izražaja!

Još malo pa kraj.

U nekoliko navrata, nekoliko znači leta, dobro, ne celih, ali ipak, pokušavao sam da proniknem u vekovnu nepravdu koju država nanosi malinarima; i sam sam poljoprivrednik, državu ne ljubim (obostrano je to), za malinare me veže staleška solidarnost, naravno da bi se oni obradovali višoj ceni, ali ne vidim koga država može naterati da uopšte kupi maline, a kamoli da propiše još i cenu koja bi veselila malinarska srca.

Da. Hrvatski se predsednik Josipović ređe viđa sa našim predsednikom Borisom, nema onih šetnji opatijskom rivom gde se upoznaju sa prolaznicama prijatno iznenađenim što su predsednici tako pristupačni i tako lepi, kojim prilikom naš predsednik ponavlja kao nekoć na Dorćolu „drago mi je, ja sam Boris“, uglavnom, kao da potpada Ive pod uticaj svoje etnički prečiste okoline, o Oluji je govorio tako nadahnuto, kako je to briljantna akcija, i vojna, i politička, i istorijska, i etička, i ne znam kakva sva ne, da se pitam kako to svoje ushićenje nije iskazao kakvom simfonijom, ili zašto ne operom? Da. Libreto mu da vojska, predsednik napiše muziku, evo, ako bude i kakav hor Srba u predstavi, ja ću kao drugi tenor da volontiram.

P.S. Čitaocima doprevšim do konca ovog preopširnog teksta posvećujem višeglas iz moje neregistr. muzičke radione, ima samo dve strofe!