Godina hijene

Nema šta se nije desilo od prethodnog mog raporta! Sveti Sinod gleda svete porniće u kojima je glavni glumac visoki oficir naše crkve (ako prihvatimo nomenklaturu Bebe Popovića), bivša predsednica Skupština je iz glave procenila da masakr u Ivanči ne može imati nikakve veze sa ratom, gde je naš rekorder po broju ubijenih bližnjih bio. Bravo, predsednice i doktorko, i sama pomisao na vijetnamski sindrom bogohulna je, baca senku na rat i na jednog od njegovih gospodara koji je bio i vaš idol: vijetnamski veterani borili su se u dalekoj, egzotičnoj zemlji, u drukčijim klimatskim uslovima i na tuđinskom jezičkom području, dok su naši borci dejstvovali ne samo u našoj časovnoj zoni nego takoreći pred kućnim pragom. Naš veteranu imao je dozvolu za držanje oružja, pa ne možeš čoveku u miru oduzeti ono što si mu dao u ratu! Šta je još bilo, Nikolić Tomislav nastupio je u Ujedinjenim nacijama. Hteo sam da na snimku ponovo čujem predsednikovu dijalektičku kritiku Svete inkvizicije, ali nisam imao snage. Na radiju sam čuo deo Nikolićevog obračuna sa Inkvizicijom, govornik ju je uporedio pa umnogome i izjednačio sa Haškim sudom, dobro te nije papi Francisku sasuo u lice sve što zna i misli o ovom crkvenom sudu (kome se ipak ne može osporiti da je bio nezavisan). Baštinik Milanskog edikta oduševljen hrišćanstvom ipak nalazi i neke mračne tačke u povesti vere… Otkad je predsednik toliki erudita, pa otkako se vezao za patrijarha i za Svetog Olivera! Ako mu je poglavlje o Inkviziciji možda malko i doterao savetnik, govorancija predsednikova za Dan vojske (koji sad pada potkraj aprila), gde je besedio o prolaznosti svega osim Srbije i srpskog vojnika, mora da je lično njegova. Ljudi dolaze, ljudi odlaze, sve prolazi, večna je samo Srbija i srpski vojnik, konstatovao je govornik koji je u spisak svega što večni vojnik brani pesnički ubrojao i dečije oči. Ma, sve štiti srpski vojnik, i mačije oči na našim prikolicama i oči nas koji smo na rubu katarakte!

Ipak, večni srpski vojnik neće se boriti ni protiv lažne države Kosova ni protiv takozvane Vojvodine čija je takozvana autonomija obeležena žigom prolaznosti. Predsednik o mrskom Pajtiću i njegovoj vladi govori da su takozvani, takoreći samozvani. Biser kampanje protivu uveliko, po mom mišljenju, već i iskorenjene vojvođanske autonomije jeste datum kad je Skupština Vojvodine trebalo da se sastane. Zamislite tu prečansku drskost i izopačenost, ni pre ni posle nego 10. aprila, na Dan osnivanja NDH! Gospodin Luković je u „Vremenu“ pre dve decenije pisao da je nemoguće naći u kalendaru dan na koji se baš nikad ništa nije desilo, i ja mu potpuno dajem za pravo. Desetog aprila 1979. godine otišao sam (unatoč prigovoru savesti koji sam kao napredni pojedinac imao) u JNA, šta je trebalo da kažem: „Neću da se odazovem, hoćete od mene da stvorite pavelićevca, šta?!“

Iskreno, ne pratim pomno pregovore o Kosovu, ali ipak znam da smo nadomak sporazuma, naši kažu da smo dobili sve što smo želeli. Zvuči kao ono dete koje je na radiju pitalo „da dam ja tebi nešto staro i pokvareno, a ti meni nešto novo i lepo, da ja dam tebi jedno ništa, a ti meni da daš sve“; gotovo mi je žao što i naši nisu napravili nekakav makar simboličan ustupak, ne bio ja u koži albanskih velikaša koji moraju da saopšte istinu svojima; na svu sreću, između Prištine i nas ovde je i medijska i jezička gvozdena zavesa, tako da svaka delegacija može svome nacionu da saopšti svoju istinu. Te će dve istine živeti odvojeno baš kao i što je i lažna država odvojena od prave. Budemo li ustanovili da se istina tamo razlikuje od ove naše prozvaćemo je lažnom i vsjo!

Za protivnike pregovaranja ovo su dani teži i crnji od onih nakon Maričke bitke. Sa lica doktora Smilje Avramov nestao je čarobni osmeh koji pamtim još iz devedesetih, kad je izgledalo da ćemo svi mi Srbi živeti u jednoj izuzetno velikoj i naprednoj državi, u desničarskim udrugama – suze i škrgut zuba; neki su i za danas (pišem na Sv. nedelju, 37. aprila 7936. po starom srpskom kalendaru o kojem me je prekjuče podučio meni nepoznati astronom i naučnik na RTS-u!) zakazali protest kod spomenika čestitome Knjazu: jeste rodoljublje i gledati Đokovića protiv Nadala, toga potomka kolonijalista a možda i članova Svete inkvizicije koja u Španiji beše prilično aktivna, ali ako izgubimo Kosovo ne treba nam ni titula iz belosvetske kockarnice! U NSPM ne smem ni da mislim koliko će biti dana tuge, očaja, beznađa, stida, muke i bola. Koštunica se opredelio za radni dan kao prikladniji za demonstracije, u ponedeljak će da izađu njegovi sledbenici a možda i on sam, istorija ga se već uželela, meteorolozi prete da će biti kiše, ali to može tužnom skupu da da još sumorniji izgled, jer danas, kao u inat, vreme je lepo i srpska mladež sedi tradicionalno u kafićima ne hajući za veleizdaju. Odatle, doduše, mnogi šalju SMS poruke da će naši pregovarači svi do jednoga biti smaknuti čim okolnosti za atetantat budu iole povoljne, to je vid borbe za Kosovo.

Presvetli obraz rodoljublja osvetlali su dodatnim sjajem Zvezdini navijači koji ni u segedinskog gostioni nisu zaboravili kolevku našu. Koristeći pomalo i brojčanu nadmoć povredili su prvog montažera „Retrovizora“ na „Istinomeru“ i meni dragog kolegu Srđana. Nisam do danas ni znao, novine opčinjene političarima pišu kum pa kum. Šta je bilo, kad se Čeda Jovanović sa ženom i prijateljima zaputio ka restoranu delije su mu ljubazno – za njegovo lično dobro, radi čuvanja našeg nacionalnog ugleda u Mađarskoj i radi na kraju njegove lične i porodične bezbednosti – svetosavski zamolili da se gubi odatle, da nije dobrodošao. Nasilnik koji je bio možda i gladan ili žedan oglušio se o zaista prijateljsku molbu, i hijenama je, kako su sebe sami smestili u lancu navijačke ishrane, pao mrak na oči, u tuči su Srđanu koga i ovako pozdravljam povredili vilicu i poneki zub. To je za pojedinca bolno, dosadno, možda i skupo, ali to je jedino što su patriote u pustari mogle uraditi.

U saopštenju prijatelja sporta tj. gospode iz „Hijena“ kaže se da su Jovanovića „neke od viđenijih delija“ blagoupozorile da ode radije na neku pumpu i tamo se okrepi. Pa, to je sintagma meseca „viđenije delije“, kao da su veletrgovci ili fabrikanti s početka prošlog i onog tamo stoleća koji će Beogradu zaveštati silne koncertne sale, zgrade za budući univerzitet i ne znam ni ja šta sve. Ali viđenije hijene ispravno shvataju duh vremena: ako je „Zvezda“ proglašena svetinjom, ako joj država neće dozvoliti da bankrotira pa šta košta da košta, ako su njene zvezde abolirane, onda su i same hijene pod zaštitom države, iako im ne preti izumiranje.

Eto, Jeremić je presretan. Haški sud je, kaže, dosad bio sveta krava, Njegova izvrsnost gospodin Tomcisko, kako ga zove novi papa, prosvetlio nas je da se radi o običnom marvinčetu, dresiranom doduše da se ritne samo ako mu priđe neki zločinac iz Srbije. Hijene, raskrinkana Inkvizicija, rat kao događaj iz kojeg čovek izlazi zdraviji nego što je u njega pošao (što nam je izokola poručila naša Skali), mutanti i debele babe, kako je hijene politički nekorektno nazvao g. Jovanović – sve je to bacilo u zasenak Titov sef gde je državna komisija našla trideset kila zlata žeženoga, ne znam ti koliko dukata, seferina za stotinu udavača. Nađene su desetine hiljada američkih dolara i desetine hiljada maraka (koje ne znam da li se u Nemačkoj mogu prepevati u evre), nađeni su i dinari za koje mislim da mogu biti samo razdeljeni numizmatičarima i neizlečivim titovcima, ali je pronađeno i 149 skupocenih predmeta sa dragim kamenjem koji su pripadali dragim Karađorđevićima. Šta sa svim tim, potomaka živih ima, ali bih ja lično zadro u poreklo i te imovine, izneo bih sve napolje na dražbu i od zarađenog novca kupio koji aparat za magnetnu rezonancu, platio stranim hirurzima da operišu nekog našeg osiguranika kome u domaji nema pomoći poradi toga što političari kad zbrinu sebe novac iz budžeta šakom i kapom dele estradnim i sportskim nadljudima. Mislim da bi pokojnici voleli da se njihova muka tako potroši. Ako ne bi voleli, utoliko gore, i po njih i po nas.