Ganc novi sv. poredak

Ako će se muftijanci i mupovci sukobiti prsa u prsa, zašto država ne bi i novopazarskim entuzijastima podelila šlemove, pa i pancirne prsluke, u kojem bi se slučaju masovni okršaj okončao na da tako kažem ortopedskom nivou: prelomi, napuknuća, podlivi, modrice, dobro i po koja prostrelna rana, doklen bi glave i u jednoj i u drugoj armadi ostale nepolupane...
Čovečanstvu predstoje bolji dani, možda i čitavo bolje stoleće: u Americi je nakonec pobedio rusofil, i između dveju sila ne da neće biti trvenja, nego će njih dve, složno i zajednički, nastupati prema trećim zemljama, a njima uz bok biće vavek – ko? Srbija! Bez koje nema i ne može biti istinskog mirbožanja među dosadašnjim malo je reći rivalima (često je među velesilama dolazilo do nelojalne konkurencije): ako se blagoostvari Bogoljubov zamysel, da se predsednici Putin i Tramp prvi put, ali čim prije, sastanu u vili „Jelena“ (idite barem vas dvojica u Beograd, ako već ja ne mogu), Srbija će u međunarodnim odnosima postati ono što je neka mala stranka u parlamentu. Sitnija od pobednika i od opozicije, ali bez ee prisustvia nema vlade, kao što ni džinovska repa iz slavne rusko-američke bajke nije bila iščupana dok se nije priključio miš sa svojih 0,00000137 KS. 

Čim se nova družba narodov ustali, našem visokom trojstvu priključićemo i Kinu; Evopske unije mi dođe čisto žao, ali ne možemo tom našom dobrotom obuhvatiti baš i nju, dapače: njoj ćemo da vraćamo milo za drago jedno petnaest-dvadeset godina, postavićemo sada mi uslove i otvaraćemo poglavlja onako kako nama bude odgovaralo. 
Čitam kako je nesuđeni predsednik sveta g. Jeremić rad da se uteši tako što će postati predsednik Srbije, to zapravo i nije nikakva šećerna tabla, Srbija je svet, dakle, umesto da bude svetski a naš – da je stao na cenj. čelo svetske organizacije – Jeremić će, ako njegov veličanstveni sitnosopstvenički, ali ovog puta lokalni naum postane stvarnost, biti „naš, a svetski“.  
Svetu se tj. srpskom narodu ne može ugoditi: srdi se i kad država ruši bespravno izgrađene barake, srdi se i kad ne ruši, kao što ne ruši ono što muftija Zukorlić uz nos državi nadziđuje li nadziđuje. Neimar se, uveren da je ono što čini ispravno, otvoreno poziva na živu silu koja bi se na njegov muftijski mig stvorila oko divlje dogradnje, pod muftijinom komandom bi se stvorilo pet hiljada boraca, ako sam dobro upamtio! Policija, armija, i rezervisti nadmašuju taj broj, ali neravnopravna bitka dovela bi do ko zna koliko polupanih glava, usled čega se premijer suspreže od akcije, kad god mu neko počne dodijavati što ne udari i na muftiju (čak je bilo predloga i da se noćna akcija poveri potpunim idiotima koje niko živi ne bi ni video niti bi mogao da im docnije uđe u trag), predsednik vlade ponovi da bi glavolupanija zacelo bilo, ako bi država terala mak na konac.
I sam se protivim krvoproliću i brojnim frakturama na tako osetljivom mestu, ali ako će se muftijanci i mupovci sukobiti prsa u prsa, zašto država ne bi i novopazarskim entuzijastima podelila šlemove, pa i pancirne prsluke, u kojem bi se slučaju masovni okršaj okončao na da tako kažem ortopedskom nivou: prelomi, napuknuća, podlivi, modrice, dobro i po koja prostrelna rana, doklen bi glave i u jednoj i u drugoj armadi ostale nepolupane… 
Pristalice razaranja, rušenja i lupanja glava prenebregavaju kud bi nas odvelo zameranje muftiji. Ako Zukorlića nadziđe bude srušeno, i ako njegovih pet hiljada branilaca bude u neravnopravnoj, nefer borbi nadvladano, zar ne bi poraženi mogao da potegne pitanje bespravnih kuća koje digoše sinov’ia prezidenta Respubliki?
Predsednik vlade bi da ga novinari pitaju zašto nije rešeno ubistvo mlade građanke, i sneveseli se svaki put kad nanovo shvati da njegovi rođeni podanici tuguju za trima barakama, doklen su žrtvu ubistva uveliko prežalili i ne smeta im što ubica živuje među nama, novinari jedno te jedno, Savamala pa Savamala, a samo zato što je država bila neću reći u kliničkoj smrti, nego u kliničkom dubokom snu, a što je trajalo tričavih nekoliko sati, i to noćnih! 
Istinabog, premijer je ne može biti oštrije osudio kompletne idiote (premda bi prema idiotima trebalo da bude blaži), ali javnost ne zna ko su idioti, a Tužilaštvo u čiji se predani i blagotvorni rad premijer uzdaje nikako da zagrize kosku koja mu je zlehudo pripala, čak nema kuraži ni da kaže kako to nije u njegovoj velenadležnosti, te bi nemilim događajem trebalo da se pozabavi mirovno veće u mesnoj zajednici, šta da se radi, čekamo Godoa: Glavni Odugovlačeći Državni Organ. 
Kao i u Beketovoj drami – coming soon!