Dunavu je domovina tamo gde je Dunavu dobro

Otkad nismo čuli da je neko isteran iz Partije, a to se desilo građaninu-članu Šormazu koji se usudio da o vođi govori kao o presporom i nedovoljno sposobnom: izbačen je iz stranke a samim tim i iz parlamenta, na pisarnicu je samo odnesena takozvana blanko-ostavka, magični dokument koji nisam nikad video, a gde mora biti da je svojeručno napisano mastiljavom olovkom: „Neka me desnica moja zaboravi, i neka me Skupština Srbije zaboravi, ako ja desnicu Srbije zaboravim, ili ako je ujedem za srce, Šormaz Dragan“.

https://youtube.com/watch?v=fTfcm1BuU-4%3Frel%3D0

Suda je zbog ne baš uzornog knjigovodstva dopao ministar-pesnik Milosavljević, ljubitelj i poklonik reke Dunava, koji je za monografiju ovog vodotoka kao srpskog brenda potrošio trideset tri hiljade evra: iako je međunarodna reka Dunav svoj zenit dostiže u Srbiji, reci je domovina tamo gde je reci dobro. Suđenje tje tek počelo a sudija gospođa Šćekić već vidi da će sve izići na dobro, samo neke atribucije i neke proprijacije da se malo pospreme i sve će biti cakum-pakum, monografije nađene su u pesnikovom ofisu, osim pet koje je u slavu Srbije službeno poklonio stranim glavešinama, tako da iz strašnog oblaka nadvivšeg se nad sudbom poete-popečitelja, a to je maksimalna kazna od pedeset hiljada dinara, petsto evra, neće na inkriminisano teme neće pasti nijedna kap.

Pristigao je i račun za slavni izraelski satelit koji smo kupili da milo Kosovo gledamo barem na monitoru, a za koji posle pravosnažne presude međunarodnog suda moramo da platimo 36 miliona evra, dodajmo kiriju koju u nekom telavivskom Dedinju plaćamo za već godinu dana praznu rezidenciju (8000 evra mesečno) i za takođe pust stan otpravnika poslova (3000 e), „Blic“ na naslovnoj strani predlaže da satelit bratski otplate potpisani na ugovoru Davinić te članovi tadašnjeg Vrhovnog saveta odbrane (Svetozar Marović, Filip Vujanović i Boris Tadić), dvojica su stranci, svojevremeno su Srbiji za ljubav pristali na satelit, sad su državljani zemlje koja je priznala Kosovo i kojoj ne priliči da ga satelitski nadzire; ostaju samo ovi naši koji ne verujem da zajedno imaju toliko novaca, ali je jedan od njih srećom šef države, on je otelotvorenje narodne volje, što će reći da smo satelit kupili svi mi, mi ćemo vala i da ga platimo!

Satelit bi mogao da si priušti jedino g. Bajatović, direktor „Srbijagasa“, narodni poslanik i član upravnog odbora „Jugorosgasa“ o kome se pisalo da zarađuje bezmalo trinaest po hiljada evra mesečno, ali je iz „Srbijagasa“ stigao oštar demarš da direktor ne prima ni dinar više od 220 hiljada koliko je sam premijer odredio kao etički maksimum.

Policija nije dekoncentrisala čuvenog navijača Parizana za kojim je raspisala tjeralicu, B92 pita otkud g. Kimi na atletskoj stazi zajedno sa službenim licima, kako otkud, navijanje traži celog čoveka, kod nas je navijaštvo iz hobija uveliko izraslo u cenjenu profesiju.

Ako se nisu pretrgli na stadionu organi gonjenja su istinabog oslobodili otetog dečaka koji se taman zamomčio, uhvatili su četvoro otmičara, sužanj koga su kidnaperi držali sedam dana pod zemljom sin je nepoznatog domaćeg biznismena, sve je dobro što se dobrim svrši, otmičarima će kao olakšavajuća okolnost biti i to što nisu ispali pohlepni, jer kad gledam film uvek se od oca traži tolika svota da on kaže „pa ja uz najbolju volju ne mogu da stvorim toliku gotovinu do sutra u podne“, ovi naši tražili su sto pedeset hiljada evra, što će reći da je otmica bila usklađena sa našom platežnom moći, šta je još bilo?

U zemlji gde ništa nije sveto, i sama „Farma“ zloupotrebljena je, rodbina osuđenika, ravnodušna prema Raki, Milošu, Đusu i Firčiju, šalje čestitke, pozdrave, savete i ko zna šta još svojim milim i dragima koji budući iza rešetaka nemaju ni mobilne telefone, nego samo televizor. „Pink“ i MUP će združenim snagama stati na put ovoj jednostranoj, a opet nebogougodnoj pošti, Crna Gora isto tako motriće na  serdar-Šinavatru koji dobi crnogorsko državljanstvo, ali mu nova domovina ne dozvoljava da sa njenih brda ili iz Boke, neveste Jadrana, šalje poruke u rodni Tajland, gde je bio svrgnut pre nego što se zacrnogorčio. Tako građanin, imućniji od crnogorskog proseka, nema pravo bavljenja međunarodnom politikom, a setimo se samo dvojice starih čobana koji se nađu na obroncima Durmitora i dok umotavaju duvan u cigaret-papir jedan pita: „Hoćemo li danas o ruskom ili o japanskom caru?“.