Država blagostanja

Novi predsednik postavio je sebe u centar srpske vasione, svoj lični i porodični slučaj rođenja u srcu Srbije vidi kao temelj miroljubive koegzistencije sa Hrvatima. Vladar veli da je rođen u Šumadiji, pitomini u kojoj hrvatska soldateska nije načinila nikakav zulum, njegovu nahiju nije Hrvatska nikad prisajedinila, niti je odvodila mušku čeljad da bih po zagorskim vojarnama zadojila antišumadijskim duhom, nije ih vraćala da vojuju protiv svojih bioloških očeva i matera, zato predsednik već deset godina priznaje Hrvatsku, premda ne celu, Vukovar još uvek gleda okom negdašnjeg Šešeljevog humanitarca; sam ističe da mu je porodica imućnija od proseka, i ta blagodat, rođena u njegovom istrajnom poslaništvu, biće pelcer da svi mi i naše porodice postanemo barem isto toliko natprosečni, jer kako sam reče, nema pod kapom nebeskom više ničega što bi priželjkivao za sebe i za svojtu, hoće da od Srbije napravi jednu veliku porodicu Nikolić, bratstvo Nikolića: Milošević je obećavao švedski standard, njegov kolega nudi vlastitu obitelj kao ideal i kao meru!

I pre inauguracije (na koju mu sitne duše iz okolnih državica i ne dođoše) istakao se rekavši da neće poraženoga Tadića oterati iz njegovog dedinjskog doma. Ne idem u Evropu bez Kosova, ni na Dedinje bez Tadića, tako nekako je, samo lepše, svojim rečima, besedio novi vladar. Neće mu, kaže, pasti kruna s glave ako mu bude dodeljena druga kuća, u Tadićevom komšiluku, čime će utemeljiti tradiciju neiseljivosti bivših predsednika, te će za pedeset godina nići Predsednička kolonija, istorijski znamenito naselje u kojem će živovati stari predsednici i njihovo potomstvo, dok je Sunca i dok je Mjeseca!

Razume se da čovek koji proživljava svoje zlatne dane ne može poverovati da su njegovi sunarodnici igde zabrazdili i takoreći prekardašili sa krvoprolivanjem, šta god da je bilo u Srebrenici, ratni zločin, prekomerna samoodbrana, genocida nije bilo!

Nisam pratio i ne znam ko mu je šef kabineta, zavrtelo mi se u glavi od rodbine koja je po teoriji krvi i tla ušla u uži izbor da se nađe predsedniku, pašenog, sinovljev tast… Znam da je bio kod patrijarha, da ga ovaj posavetuje, a zašto ga ne bi i blagoslovio, rad je da bude predsednik sviju građana, a ide kod poglavara jedne vere – šta ako ga je Njegova svetost nadahnula da radi nešto što će biti u interesu pravoslavnih vernika?! A što će nesrbe i Srbe koji nisu pobožni dovesti u neravnopravan položaj?!

Speaking of patriarh, i Dačić se sreo sa Irinejom, „Gde si, Iri, kućo stara!“, možda se otelo Miloševićevom portparolu dok je plasirao poljupce patrijarhu u bradu, a ovaj mu uzvraćao ravnom po obrazima rumenim kao da su sa sovjetskih plakata, kud ne poljubi Njegovu svetost u ruku, pomislio sam, s druge strane, zašto bi se svetovni vođ uvek podređivao verskom, zašto patrijarh nije stisnuo pesnicu i pozdravio vođu socijalista sa „Smrt fašizmu!“?

Socijalisti. Gledam Bajatovića koji kaže, a vidi se da mu je to gotovo uzrečica: „Da se razumemo: nemam ništa protiv kapitalizma…“ Pa naravno da nemaš kad si dobio kompaniju, nama koji nismo direktori NIS-a sve to izgleda drukčije, ali bi ti morao službeno da se protiviš kapitalizmu, nije te na čelo te ustanove postavila Kapitalistička partije Srbije nego Socijalistička!

Umalo da zaboravimo jedan od blistavih trenutaka medija, napad na bivšu prvu damu (mada to nije lepo reći: treba lingvistika da smisli kako da ih oslovaljavamo kad njihovi bračni drugovi nagraišu na izborima!) zvuči isto kao „Reče mi jedan čoek“, ne zna se ni jesu li reči bile upućene prvoj dami ili njenom obezbeđenju, šta je bio povod, u kojim okolnostima je do nemilog događaja došlo, izveštaj o tome vratio me je u vojničko doba, kad sam za list „Vojnik“ slao vesti u kojima nisam smeo da kažem gde smo bili, koliko nas je bilo, šta smo kog đavola uopšte i radili tim oruđem čiji kalibar dan-danas nisam otkrio ni članovima moje porodice.

Persona molto grata Milorad Dodik stavila je veto na ulazak Čede u Vladu kojom bi vaseljenski trebalo da predsedava njezin pobro Boris, iako humano preseljenje omražene novinarke „Bete“ nije još dovrhunila, ova strankinja tj. persona molto grata, ljubi nas kao malo ko u vasceloj međunarodnoj zajednici, želi nam dobro i mora da nas u našem interesu unapred kurtališe zla iz LDP-a, zla na koje smo se mi privikli, a koje ona sa druge strane Drine vidi kao na dlanu.

Fudbalski izbornik zvani Miha prezadovoljan je i presrećan, fudbaleri su mu glatko poraženi u svim susretima, ali su izrazili želju da sa reprezentacijom putuju dva korepetitora i tri učitelja pevanja, na lični zahtev igrači uče da himnu pevaju višeglasno, u izabrani tim će ući još dva tenora i dva basa: ako orlovi ikada odu na neko prvenstvo gde će po svoj prilici prvi ispasti, ostaviće najlepši umetnički i rodoljubni dojam.

Nauka je završila šta je imala sa diplomom predsednika Nikolića, analizom ugljenika C14 ustanovljeno je da hartija potiče iz savremenog doba, da je pečatno mastilo kupljeno u Novom Sadu nadomak Almaške crkve, otisci i DNK potvrđuju da je artefakt bio u rukama radnika inkriminisanog fakulteta; netom opismenjeni, još maloletni podanici Tomislava Nikolića koji položiše malu maturu, opijeni pivom koje su zavoleli gledajući besomučne i beslovesne reklame, pevaju pesme njegove političke mladosti, veličaju četnike i prete okolnim narodima da će Srbija još koji put da zarati.

Zemljin satelit zvani Vuk Jeremić izabran je da predsedava Ujedinjenim nacijama, po mojoj evidenciji zbog Kosova je posetio 149 zemalja, u 85 država boravio je po dva puta, po trired je posetio 91 zemlju, i eto, kampanja od vrata do vrata urodila je plodom!