Da sam juče umro #Retrovizor

Šef države moli Krizni štab da donese što blaže mere, a Krizni štab samo što nije dobio Nobelovu nagradu za blagost i za davno neviđenu ropsku poslušnost, kud ćeš blaže od ničega, što je na snazi već nekoliko meseci?!

Da sam juče umro (premda sam vakcinisan) ne bih znao da će barem jedna, ali velika nepravda u Srbiji biti ispravljena, da će mirnodopski zločinci biti jednako uvažavani i reklamirani kao i oni ratni: čovek, državni nameštenik, koji je pucao usred martovskog podneva i usred prestonice napokon stoji rame uz rame sa ratnim zločincima, kako osuđenim, tako i sa onima koje nećemo nikad nikome isporučiti: takozvani kapetan Dragan osnovao je humanitarnu udrugu koja se svečano predstavila majicom, čini mi se crnom, na kojoj je lice građanina osuđenog za uspeo atentat na predsednika Vlade Srbije! Naravno da harizmatični štabs-kapitan neće zanemariti ni heroje koji su prekardašili u ratu, ali morali smo, eto, čekati da neki privatnik preduzme nešto što ide u prilog takozvanom Zmiji; sa radosnim nestrpljenjem očekuje se i peticija za oslobađanje gospodina Zmije, zašto ne i za obeštećenje najslavnijem živom snajperisti, bliskom gospodinu Legiji, kako je potonjeg blagooslovljavao ondašnji ministar policije, samo što je kapetan mnogo veštiji za singericom i sa bojadisanjem tekstila nego sa perom, pa peticija nije još dovedena do savršenstva i nije još puštena u svečani opticaj. Ovoj naizgled solo akciji neumornog kapetana suprotstavio se samo narodni deputat Šormaz, koji me je prijatno iznenadio, jer je iz redova najdosadnije partije prešao u najgoru, ali je, gle, sačuvao nešto samostalnosti i kuraži, ukoliko nije baš iz Partije određen da se kao pojedinac suprotstavi privatniku Vasiljkoviću, koji je inače pravilno i odlično razumeo duh vremena.

Najveći prekršilac Ustava u vasceloj istoriji srpske ustavnosti sad malo malo pa se naglas pita je li nešto u skladu sa najvišim pravnim aktom, ponekad, a da nije možda ni svestan, zakorači, slučajno, zaluta u nadležnost koju mu Ustav daje: predsednik Republike ima pravo da pomiluje izvestan broj osuđenika koji su se u kazneno-popravnoj ustanovi enormno popravili i koji bi društvu ponovo bili od koristi, a i društvo njima; prethodni, zasluženo zaboravljeni predsednik obilato je izlivao svoje milosrđe na robijaše, sadašnji predsednik milosrdan je prema koroni, koja ne verujem da je očekivala ovakav gest hrišćanske blagonaklonosti: šef države moli Krizni štab da donese što blaže mere, a Krizni štab samo što nije dobio Nobelovu nagradu za blagost i za davno neviđenu ropsku poslušnost, kud ćeš blaže od ničega, što je na snazi već nekoliko meseci?! Sve radi, egziti, guče, utakmice, dani piva, stanovništvo ne nosi maske, rastojanje od dva metra, šta beše to, i sad predsednik, zabrinut za našu privredu, drži stranu kovidu, kako i ne bi, pa nije li jedne izbore dobio suspendovavši kraljevskom samovoljom bolest, onoliko koliko je samovlašću bilo potrebno da se samoobnovi, da skine iznošenu zmijsku košuljicu i obuče novu, sa blještavim, jasnim šarama, pa će to učiniti i dogodine, biće proglašena pobeda nad koronom kad bude počinjala izborna kampanja, a kad se vlast još jednom osvoji i overi, pandemija može slobodno da se vrati u punom svom sjaju i snazi, brže, bolje, jače! U nekoj zamišljenoj državi bi predsednik možda isto rekao kako se nada da mere Kriznog neće upropastiti ekonomiju, Krizni štab bi mu odbrusio da mere protiv ponovnog divljanja virusa moraju biti drastične, te da će samodršca prvog staviti pod ključ i pod starateljstvo bude li se kočoperio levo i desno bez maske, kod nas će predsednikova želja biti jača od hiljadu zapovesti, ako predsednik preporuči blagost, Štab će narediti samo da klubovi i kockarnice ne smeju raditi od pet ujutro do pola sedam, jer je toliki period luftiranja preporučila Svetska zdravstvena organizacija, i to će biti sve!

NAJNOVIJI RETROVIZOR LJUBOMIRA ŽIVKOVA SLUŠAJTE I NA ISTINOMER PODCASTU
 
 

Da, odbojkašicama Srbije odlično ide, lično se nadam zlatnoj medalji koju će selektor Terzić ponovo predati onome bez koga nijedan sportski uspeh ne bi bio moguć, izbornik zapravo nema kud nego da opet da medalju predsedniku, jer ako se zaustavi na onoj jednoj, može izgledati da je prošli put pogrešio, da se pokajao, možda čak i postideo jer je poklanjanje medalje vladaru mnogima moglo izgledati kao čin nepotrebnog udvorištva, ali dobro će se Terziću dobrim vratiti: kad kao trener košarkaške reprezentacije Srpskog sveta bude osvojio prvo zlatno odličje, predaće ga Vučić nikom drugom nego Terziću koji mu je dao krila da završi trenersku školu i da oseti slast sportskog uspeha, naspram kojeg će mu decenije samodržavlja izgledati kao nestvarna, smešna i daleka epizoda.

Aleksandar Vulin / Foto: FoNet/MUP Srbije

Da sam znao čega sve ima na Bir-festu ne bih žalio truda da odem na Ušće, tamo je i staro i mlado moglo da se slika sa ministrom policije, na vašarima si plaćao da te slikaju kao Vajata Erpa, ili kao Vinetua, proturiš glavu ispod šešira ili ispod indijanskih pera, i vraćaš se sa vašara kao sin prerije ili kao slavni šerif, kod nas se besplatno slikaš sa ministrom policije, koga obožavaoci pomalo i dekoncentrišu na koncertu, ali otac Srpskog sveta nema srca nikog da odbije, ko god bi s njim da se pita, da porazgovara, ko god ushtedne da ovekoveči susret sa višim bićem, neka pusti srcu na volju, navali narode… Ja mojima iz obezbeđenja ne dozvoljavam da obeshrabre bilo koga ko ne može da odoli mojoj harizmi, ja sam tu zbog vas, grlite me do mile volje, ako ste viši od mene ja ću vas obgrliti oko struka, kao što mlada zaova u Kaću, na svadbi, obgrli sladostrasnog svata koji je sa mladine strane, a koji opštu raspojasanost koristi da zagrli koga želi, tamo se isto ne traži dosije tog svata, tako i ministra policije može da javno grli i da se s njim slika neko ko je možda baš policiji odranije poznat, ali biti poznat organima gonjenja zar je greh, zar je prekršaj, ili krivično delo? Ministar kaže da bi njegovi dušmani morali pregledati i mnoštvo slika gde je ovekovečen sa građanima nepoznatim organima gonjenja, a da je čak slikan i sa nekim ko je na crvenoj poternici, opet bi taj artefakt bio od koristi MUP-u, znalo bi se da taj i taj nije u kovid bolnici, da nije u Kolumbiji, sužen bi znatno bio kak se veli perimetar, pa bi ministrova prostodušnost i slavoljubivost opet bila od koristi našoj pravnoj državi, gotovo bi se mogao drsko, po svom običaju, našaliti, ministar, ako mu je “Faust” svež, ili ako se seća bar “Majstora i Margarite”, mogao je reći: “Deo sam one sile što večno želi zlo, a večno tvori dobro”.