Čelični gospodin

Od silnog svijetlog oružja i džebane u banjalučkom „Boriku“ pao je samo upravnik Narodne biblioteke u Beogradu, Vlada ga je nakon gromoglasne sugestije ministra policije munjevito smenila na telefonskoj sednici, šta god potonje bilo, cvetkovićevcima bi dakle trebalo oduzeti i automobile, a o kupovini novog aviona za Vladu ne bi smeo više niko da zucne: šta će im avion kad se ne sastaju ni u Beogradu?! Šta će im uopšte kancelarija, zar ne mogu i konferencije za štampu da se drže telefonom?! Smenjeni direktor je dobio priliku da se pojavi u „Utisku nedelje“, kao što voda izbaci još jednom davljenika na površinu, domaćica crče od smeha kad je čula kako bi se sporni pasus Nikolaidisov o civilizacijskom iskoraku – kakav jezik jednoga književnika! – mogao shvatiti: „Koliko ste kilograma izgubili dok ste sve ovo smislili, ha, ha, ha…“

Olja je izgradila lik male slatkice koja za naše dobro ne razume ništa pod milim bogom (a samo zato da sagovornike privede jasnom i jednostavnom izražavanju!), svoju je omiljenu tehniku primenila i na kraju emisije, nesretni Sreten reče da ima civilizacija koje kažnjavaju posledice mišljenja, a da smo mi još društvo koje kažnjava i sam čin mišljenja tj. razmišljanja:“Ubio me bog ako sam išta od ovoga ukapirala, možda neko od gledalaca jeste, hvalavamlakunoć!“

Država Srbija uputila je bila oštar demarš Crnoj Gori, jer je g. Nikolaidis tamo savetnik, a mi znamo da su savetnici najmoćniji ljudi u državi, g. Predrag Rafalno-Se-Izražavajuć Simić, koji je svetovao Koštunicu, dobio je priliku da se priseti svoje slave i svoje bogobojažljivosti. Ljubopitljivi novinari pitali su ga: „Kako Vi, profesore, gledate na Nikolaidisov hibris tojest svinjariju?“, na šta se desna ruka Koštunice propisno zgrozila: „Međudržavni odnosi Srbije ugroženisu i pitanje je hoće li zaNikolaidisovogživota – jer mlađi je to čovek, iakovećsavetnik – moći da se vrate na nivo preovogskandala!“, bravo, profesore, kakvi su to odnosi koje može da poremeti jedan bloger?!

Kroz čitavih desetak dana moje šutnje provlačile su se slike i izjave prestolonaslednika na čijim je tablicama pisalo NJKV, ćirilicom, mnogo pre nego što će pismo naših predaka biti blagouvedeno na neprijateljski, latinicom inficirani internet, e, bucko kroz sportske uspehe, kroz propast železare, čerez svetosavsku nagradu „Presu“, prolazi kao motociklist kroz „Amarkord“, taman zaboraviš na njega i nešto se sedmo dešava, eto njega! Acika smatra da je monarhija sreća i spas, ali je primetio da baš političari to sabotiraju, političari bi, reče, voleli da budu predsednici i zato narodu ne daju da kliče kralju i da mu daje apanažu, da mu vraća vinograde i dvorce širom pokojne Kraljevine Jugoslavije; Amfilohije Radović je za životno književno delo dobio „Izviiskru Njegoševu“. Matija je napisao izvipesmu čim je čuo divotnu vest, stanovništvo se za vikend izviodalo sportu, nosilac Ordena Sv. Save je uz pomoć Svedržitelja Tvorca, kano Marko uz viline čini, pobedio Nadala koji se nije molio Bogu nego je u sebi pomislio: „Mati moja, oli ću ja opet izgubiti nakon onolike prednosti i unatoč onakovoj mojoj igri?!“, ali majka nije imala domet, a Svevišnji jeste, te ispade sve po našem i ne treba bolje, vaterpolisti su se revanširali Nikolaidisu i pobedili Crnogorce, rukometaši su se na dodeli medalja pojavili sa šajkačama, da li seljačkim, da li onim iz Prvog svetskog rata, kouč dobi šapku kao Mladićevu (General se u međuvremenu priklonio američkome bejzbol kačketu), dao bih pet evra da vidim snimak na kome neko iznosi genijalnu ideju: „Ljudi, teniseri su se šišali na nulu kad su uzeli Dejvis kup, hajde mi da stavimo srpske šajkače, probili smo Solunski front koji su držali hrvati i zašto sad da to srebro koje sija zlatnim sjajem primamo gologlavi, šta nas briga što kod nas ravnopravno žive i druge nacije, reprezentacija je etnički čista, zar ne?!“,  bilo kako bilo, trijumf delfina, g. Đokovića te defile manekena Guče i Vojske Republike Srpske pomutili su razum predsednici parlamenta kojoj je iz socijalističkih grudi izletelo da smo šampioni evrointegracija. Da, kad smo već doktorke koja je pregledala Mladića na njegov lični zahtev (tražio je jagode i Slavicu), država je Šešelju poslala petočlanu doktorsku ekipu; svakom zdravstvenom osiguraniku ovde dolaze na noge petočlane lekarske posade, sastav određuje sam pacijent, a sve plaća država, pa zašto da istaknutom pripadniku naše dijaspore i najmlađem doktoru u SFRJ ne pružimo istovetne uslove preživljavanja?! Kad to čuše drugi bolesnici, razasuti po tuđinskom apsu, redom zovu Ljajiću Rasima da i njima istu negu dadne, isto su tako roditelji temerinskih siledžija poželeli da i njihovom porodu, ma ovaj i ne bio za podičiti se, budu prepolovljene kazne, jer se ubicama francuskog navijača baš to desilo: kazna im je smanjena na pola, a da nije otkrivena nijedna nova činjenica i nijedna greška u prethodnom suđenju. Jedna od retkih stvari u kojima se slažem sa mojim ispisnikom Tomom Nikolićem: kazna kolektivu ubica beše drakonska i ulizivačka, kad smo se umiljavali Evropskoj uniji; sada, kad nam ona ne treba, a izbori nam se primiči – daj ugodi domaćem življu od kojeg se živi, i to se živi kano bubreg u loju!

U međuvremenu se jesmo umerili, što će reći da kazna ubicama Brisa Tatona jeste imala vaspitno dejstvo, Hrvatima smo lupali samo šoferšajbne, limariju, kola smo im palili samo ako u njima nikog nije bilo, uopšte, bili smo mnogo bolji domaćini nego onda kad je igrao „Partizan“! Sebični i plašljivi kao što ih je Bog stvorio Hrvati su odmah digli dževu te nas je ministar policije morao ukoriti i upozoriti da ne budemo mi kao Hrvati kad Srbi odu na njihovu teritoriju; na televiziji je puštena u opticaj ganc nova vojna sapunica, iako više nema amatersku vojsku, Srbija može da blaguje vojničke uspomene i da se mentalno priprema za borbu protiv budućeg okupatora. Slobodni mediji opsednuti su Anđelinom Džoli, ne samo što nas je oklevetala kao najmasovnije silovatelje u vasceloj evoluciji, nego bi da nam ukine Republiku Srpsku. E, pa nećeš! Predrag Marković je jedno pet minuta bio bezmalo simpatičan, kad je kazao da smenjivanje Sretena Ugričića nije najhitnija stvar, sad se opet vratio na svoje. Vlada je, veli, postupila divno, preispravno i svetosavski: „Žao mi je što sam bio nedostupan za vreme fantomske sednice, pa se mogao steći utisak kao da se ja tu nešto prenemažem, ne!“ Ionako jedinstvena Vlada još se više ujedinila, njeni pripadnici telefonski su sakupili sto američkih centi i kupljena je železara u Smederevu iz koje su se strani kapitalisti navrat-nanos evakuisali. Svi ćemo da dajemo pare za čeličanu koja pravi gubitak, sve će se to na izborima vladajućoj koaliciji dobrim vratiti, a posle toga možda ćemo gigantu i staviti katanac na kapiju, svoji smo na svome! Ako dosad nismo imali povoda da Cvetković Mirka zovemo čelični mister, sad vala imamo!

Privredni krah i građani koji se na studeni smrzoše nisu nas omeli da se poradujemo uspehu sportista, velelepni doček pred Skupštinom, odsutnog Đokovića odmenili su otac i stric, sve velikane primio je predsednik Republike, klanjam vam se, klanjam, maštam ili sanjam, padni ničice, prosedi čičice, policiji i Crkvi stanovništvo uporno veruje više nego i samim sportistima, nakon gostovanja komandanta žandarmerije kod Jugoslava Ćosića popularnost panduraja porasla je 38,2%, „Izviiskra“ Amfilohijeva popravila je rejting Svetoj materi za 14,7%, poverenje u Matiju Bećkovića ne može da se statistički izrazi, ne može da se izviiskaže; Sveti otac je opremio dve bele golubice da raznose po vaseljeni njegovu poruku mira, avaj, jedna se ptica vratila u papinu radnu sobu, a drugu je, onaku zamišljenu i uplašenu da joj se krvni sudovi na onolikom minusu ne suze, čelnik Svete stolice morao da oturi sa simsa.