Bezvezni režim

Osude na kućni pritvor su prošle nedelje pljuštale i, ako se ovako nastavi, državnim zatvorima crno se piše: u njima će za koju godinu čamiti poneki podstanar ili beskućnik, svi ostali prestupnici biće na kućnoj nezi. Srećan što je Ceca prihvatila da u tri rate plati globu i da osam meseci bude u porodičnoj kuli, slavni sud je dao besu da se neće udubljivati u poreklo njene imovine, sad čujem da će robinja smeti da odlazi u studio van kuće, jer joj pravo na rad i kreativnost nije oduzeto; kućnog pritvora dopali su Župljaninovi jataci, da vidite kako je bilo Stojanu dok je bio zatvoren kod vas, a vi svako malo izlazili, te na pijacu, te na posao, te u lov… Na boravak u pretpostavljam roditeljskoj kući osuđen je i deran koji umalo da skrlja nogu snimatelju B92, ukratko – kućni pritvor je budućnost.

Predsedniku Tadiću nedostaju nauka i rad sa mladima, kad se u Muzeju Nikole Tesle našao sa odlikašima počele su da ga prožimaju vizije, oblakoder ili nekakva bežična kula u Mitićevoj rupi a posvećena Tesli, te bi budući turisti slušali od vodiča kako je to velelepno zdanje nastalo za vladavine Borisa Prvog, najprosvećenijeg vladara III milenijuma, Marka takoreći Aurelija našeg doba; predsednik je dozvolio Tesli da stane uz njegovo vakcinisano rame rekavši povodom vlastite vizije da je i Tesla u početku bivao neshvaćen pa i izvrgavan umerenoj poruzi; mlađariji je predsednik pričao o svom jaranstvu sa Srđanom Đokovićem, koji nije velikan nauke, ali kod koga se predsednik, ljubopitljiv kako ga je bog stvorio, raspitivao kako nastaje mladunče homo sapiensa koje pobeđuje čeljad odgajanu u mnogo razvijenijim zemljama. Da, predsedniku se osladilo mirenje sa slobincima, zove Dačića da se još jednom pomire, a spreman je da se miri i sa drugim strankama ako ove žele dobro Srbiji, Njemu lično i Demokratskoj stranci. Uznapredovao je i u retorici: u Kragujevcu reče da je naša privreda na nogama izdržala cunami. Bravo predsedniče, drugim privredama pogođenim cunamijem sudije bi brojale do osam, ili do deset, kad bi morale da proglase bankrotstvo, naša se privreda samo stresla i ukopala u glib da bude još stabilnija. Na slavi u Soko Banji (umalo da kažem SOKOJ Banji, jer sam član SOKOJ-a od svoje mladosti) predsednik je ono o pomirenju i obznanio: DS uz slavski kolač pruža ruke svima iako je njen zaštitnik kako predsednik reče „čovek-vojevač“, ja bih pre rekao da je bio Dioklecijanov disident što takođe nije bila mala stvar. Još malo o predsedniku, dok ne pređemo na rubriku „Naši u belom svetu“: o čudesno nestanutom generalu Mladiću predsednik je filozofski izjavio: „Znate, osobe se ponekad kriju na mestima gde mislite da se one ne kriju“, što je odštampano i podeljeno hiljadama policajaca i detektiva koji danonoćno tragaju za nestanikom – treba nam već nova reč za generala. Inače je Bramercu rečeno da za Mladićem tragamo kao da je u Srbiji, što je gosta pomirenog da sluša vazda iste tautologije veoma razonodilo. Evo i naših u belom svetu.

Lažni azilanti brukaju nas gde stignu, Božidar Đelić koji je svojevremeno kod tetke na kuhinjskom otomanu bio u pravom azilu uzviknuo je da će lažni azilanti svi biti krivično gonjeni. To bi po moemu bio krasan omaž sovjetskoj državi; takođe smo od Evrope tražili da nam dojavi ko je sve pokušao da muze čestite budžete članica Unije, što će, dobijemo li te podatke, biti isto toliko skandalozno. Onda pritrčava Homen vukući sa mukom teško vatrogasno crevo: nećemo krivično goniti obmanutu sirotinju nego one koji ju zaluđuju pričama o boljem životu i vode je tamo gde je čeka sikter-karta prema rodnom jugu! Na granici sa braćom Bugarima zaustavljen je junak sa „Kolubare“, Kene, sa svojom stipendistkinjom, u dalekom Brazilu takođe su naša braća pala, Siđa je in custody, za Kekom se ipak još malo mora tragati. Vratimo se opet u domaju, taman što se nagodila sa sl. sudom Ceca je optužena za pretnje vlasniku „Mladog proletera“ koga je tj. vlasnika Cecin zetić umereno i izudarao, ono što mi se najviše sviđa to je zahtev pok. Arkana da se ime sportskom kolektivu promeni u „Mali Obilić“, čime bi praktično i bio prikazan ceo životni put Miloša Obilića koji usled turske odmazde nije dočekao starost te nam sportsko društvo „Stari Obilić“ nije ni bilo potrebno, uglavnom je i nižerazrednom fudbalu moralo biti jasno da je sa diktaturom proletarijata svršeno te da počinje diktatura kosovskog ciklusa epskih pesama i vrednota.

Šta je još bilo?

Dan pobede potpisao je bezuslovnu kapitulaciju pred Danom Evrope: „Na mlađima svet ostaje“, rekao je Dan pobede sa staračkim vibratom u glasu, „neka bude slavljeno ime tvoje, Evropska unijo, dosta je bilo moga trijumfalizma, naneo sam evropskim državama još koliku materijalnu štetu koju sam spreman da poravnam u razumnom roku, ako ne odem Bogu na istinu“. Na novosadskoj televiziji pojavila se ratna malo je reći reporterka, nelustrirana individua Milijana Baletić; grobari su skupa sa nekolicinom igrača „Partizana“ (according to „Vojvodina“) a nakon trijumfa nad uvređenom „Vojvodinom“ izveli meni nepoznati song koji ima pripev „pola Mađar, pola ustaša“. Ne znam sa čime se rimuje ovaj kentaur, ali bih rekao da grobari među ovim polutinama ne prave nikakvu razliku, oko hiljadu niških Roma, čitam, žive na jevrejskom groblju; tako je i u mnogim selima, Romi su između sela i groblja, na sredokraći života i smrti, ne znam odakle im ideja da to napuste i odu u Evropu jer se tobože ne osećaju ravnopravnima?!