Beli dim

Naša zapadna braća u Hristu dobila su novog poglavara. Govorkalo se da će novi papa biti crnac, jednog dana možda i crnkinja, ali je izabran sin Latinske Amerike, kontinenta koji nas nije bombardovao; ima dakle još šanse da na proslavu Milanskog edikta pozovemo Svetog oca, neka samo obeća da će skoknuti do Jasenovca gde će reći koju pokajničku i o ulozi svoje kompanije sredinom prošlog veka. Izbor novog pape probudio je uspomene na zlatno vreme kad smo u Vatikanu imali ambasadora, a u Rimu ambasadorku, oboje iz DSS. Nisam shvatio šta je bio moj interes da na tako malom rastojanju plaćam dva najviša državna izaslanika. I Nikolić je tamo imenovao novog ambasadora, a ja još ne znam šta je profesor Janković za tolike godine u Vatikanu radio i uradio. Kakav li je razgovor između partijskog vođe i heleniste prethodio ovom luksuziranju naše sirote i blede matere?

Koštunica: „Vladeta, došao je čas da Srbadija i Srbija napokon oduže delić neizmernog duga za sve što si učinio otkako si u DSS-u, a oduvek si, kaži šta ti srce želi, vlastan si da u kojem ti drago klimatskom pojasu igraš tenis, ti si DSS-ov kralj šljake!“
A profesor Janković će: „Znaš da mi je stari vek mezimac među stolećima, imao sam na umu Rim, ali ako tamo ide Sanda, meni će i Vatikan odgovarati. Naći će se neki kardinal ili prelat dostojan da sa mnom igra tenis, a našu naučnu javnost počastiću studijom koju ću od duga vremena tamo napisati…!“

Grehota je što novi šef države nije u Moskovskoj patrijaršiji imenovao nekoliko ambasadora, ali ne može ni on na sve da misli. Evo, kad je delio odlikovanja (što Miloševićevim prijateljima, što svojim uzorima, a sve ih je život posejao po istočnoj hemisferi) promakao mu je predsednik Venecuele, možda mu i nije promakao, nego je naš legalni izabranik ispravno mislio da biću koje se s dušom bori nije do naših medalja na tkanici, lenti i pirotskom ćilimčetu. Možda nije hteo da bude poslednji koji će samrtniku poslati orden. Da, nije li bolje da bude prvi koji je odlikovao pokojnika? Milorad Dodik odlikovao je pa našeg ambasadora Ordenom Njegoša. Mislio sam da odlikovanja u Republici Srpskoj nose imena Petra Kočića i Branka Ćopića. Možda je od Crne Gore dobijena licenca za korišćenje Njegoševog imena, a možda dozvola Podgorice nije potrebna. Dodiku odgovara teorija krvi, kao što Nikoliću u slučaju voljenog cara Konstantina na ruku ide teorija tla: ako je budući car i tuđa kost, trudovi su bili u Niš: sve ostalo je istorija!

Prekjuče sam video Koštunicin podmladak, poslat da nakon zimskog sna proluftira tmurne partijske odaje u Koče kapetana ulici. Izlažahu iz kombija, koji da li je u trajnom partijskom vlasništvu, da li je iznajmljen za prolećnu akciju pranja prozora. Koliko sam puta čuo izraz „kombi-stranka“, sad je prvi put vidim, stvarnost je zaista adekvatan simbol; vrhovno biće je odnekud poslalo amanet da pitanje Kosova fino zamrznemo, šta god to u njegovom velepravničkom umu značilo: dobra je i privremena kriogenizacija kad već nema ledenog doba koje bi dosadni većinski živalj satrlo a koje bi poštedelo samo severni rub Svete zemlje.

Predsednik Nikolić, kao i svaki vizionar vidi dalje nego mi. Slavodobitno javlja da je Priština popustila i da sve biće cakum-pakum tj. onako kako nama odgovara. Tači poručuje da tako nije, Dačić, koji je kao i na početku svoje druge inkarnacije naprasno postao smeran, kaže da smo od sporazuma daleko, ali nam naši političari, baš kao i kad je mleko u pitanju, nude više mogućnosti – neka svaki građanin odabere istinu kakva mu se sviđa.

Od holandskih hemičara očekivao sam bolje ocene našeg mleka, kažu da je u sedamdeset odsto uzoraka otrov premašio evropsku granicu (0,05 mg/l), a dva mleka da imaju mrskog aflatoksina više i od 0,5 miligrama po litru, premašuju čak i administrativnu granicu koju je naša Vlada bila odredila u nameri da se kod budućih pokolenja Srba razvije trajna otpornost prema aflatoksinu.
Nisam imao srca da se udubim u vest, ali bih rekao da je ministar pravde g. Selaković verovatno po službenoj dužnosti bio u Hrvatskoj, zemlji gde je dosta naše krvce proliveno. Ministra prati legenda da je u svojstvu asistenta na Pravnom fakultetu od studentkinje nezakonito uzeo već ispražnjenu ili nedopijenu flašu hrvatske „Jane“ i bacio je u srpsku kantu za smeće, šta smeće, i to je hrvaština – za đubre, bre! Uglavnom u naslovu vidim da je u Hrvatskoj pio vodu kojom su ga domaćini poslužili. Hvala mu do neba, što je u mom interesu odstupio od svog slogana „Pijmo naše“, iako je napravio čitavu geološko-lingivstičku studiju o jamama, janama, jamnicama i jamicama, ustaše su nas bacale gde su stigle, ne vodeći računa da li je u blizini neko vrelo mineralne vode koju će Hrvatska izvoziti i u Srbiju. (Sličnu traumu doživeo je i g. Babuška: lepo veče na Terazijama, Babuška se u redakciji sit isplakao zbog Kosova i izišao u letnju noć, kad, mladi šetači koji mu nisu ličili na turiste iz Hrvatske kupuju i na njegove oči piju „Janu“. Babuška se smesta, uzrujan, vratio u redakciju: „Da li se na Trgu bana Jelačića u ovaj mah, jer u istoj smo časovnoj zoni, hrvatska mladež jagmi oko ‘Knjaza Miloša’?!“)

Vlada Srbije poručila je predstavu i o Zoranu Đinđiću. Koštaće nas manje nego ona o Konstantinu. Tja, imperator je ovde ro-đen, premijer je kod nas samo ubijen. Tako, pretpostavljam, oduševljeni konstantinovci gledaju na sumornu domaću desetogodišnjicu. Dobro, Đinđić je ovde studirao, ali studirao je i u Nemačkoj, rodio se u Bosanskom Šamcu, pa oni tamo neka za hiljadu sedamstotu godinu Petog oktobra prave kakvu im drago priredbu. Naša je pala u tal glumcu Lečiću koji veli da biće u njoj video-snimaka i drugih dokumenata, nadam se da će u predstavi biti snimci sviju koji su javno, ponosno, bezobrazno i protivzakonito skidali ulične table sa imenom Zorana Đinđića i kačili table sa imenom generala Mladića.

Grobljanske novosti.
Na inokosnom grobu bivšeg predsednika Miloševića ovog proleća pojavila se što bi RTS rekao šačica ožalošćenih, neutešni Uroš Šuvaković, radikalka Vjerica Radeta koja sad ne mora da kune po Skupštini, i njen partijski drug Krasić koji nakon nepravednih izbora takođe ima slobodnog vremena napretek; bio je dakako pretužni Mrkonjić koji je pokojniku u sebi referisao o poderanom počasnom doktoratu i Mići Megafrendu; tanak i izmučen kao Don Kihot ili kao Srbijanac sa slike Bože Kovačevića ukazao se u Požarevcu i Živadin Jovanović na čijem je licu borama bilo napisano: „Hvala ti što si prepoznao moju veličinu!“