Bekstvo od stvarnosti

Kad se već mislilo da nemamo više nijedan orden – predsednik je ustavnu obavezu dodeljivanja medalja shvatio ozbiljno i radosno je svim svojim prijateljima na istoku što poslao što lično odneo po jedan orden – otkrivena su u trezoru još dva neuručena primerka za koja je predsednik smesta našao zaslužna poprsja; jedno pripada sinu Rusije, Mihailu Babakovu, predsednikovom savetniku zaduženom da brine o sunarodnicima u inostranstvu, a to smo i mi, Srbi, drugo je odlikovanje pripalo šeikovom savetniku Mohamedu Dohlanu u znak zahvalnosti što Arapi sa nama sarađuju miroljubivo, a mogli bi i oni da nas izbombarduju. Da, speaking of President, njegovi bivši podanici koji samuju u Magistratu, ljubazno su podsetili da je Nikolić bio recenzent neke od bezbroj Šešeljevih knjigolikih apsotvorina koja u naslovu ima reč „satanski“ ili „Sotona“. Na to su ga podsetili kad se po službenoj dužnosti vinuo do Svete stolice. Recenzent je proredio vizite patrijarhu radi što redovnijeg odlaženja u biblioteku, što je novo mesto njegovog duhovnog preporoda; bolnu prazninu Njegova svetost popunila je primivši ruske bajkere sa kojima je pretpostavljam razgovarala da se naše sveštenstvo iz džipova premesti malo na motocikle. Samo što su bajkeri (koji druguju i sa samim Putinom) odjezdili, eto u Patrijaršiji Vuka Jeremića. Kojim dobrom, dobro dete? Hteo bih da blagosiljate moju pravednu borbu protiv Demokratske stranke i ako vam nije mrsko da na iznajmljeno zdanje u Krunskoj bacite jednu umerenu anatemu, ništa satiruće, nego tek da se osveste kakvog su pravednika isterali.

Da. Partije su nam sada jako siromašne, iako reketiraju redovno sve direktore, predsednike opština, članove Upravnih odbora i uopšte živalj koji su posejale po silnim sinekurama diljem Srbije. Samo SPS ima nekretninu na Studentskom trgu, DSS ima dvadeset kvadrata u Braće Jugovića i dokupljenu susednu garsonjeročku; predostrožan kako ga je Bog stvorio Koštunica je vascelu partijsku sirotinju zaveštao Crkvi, o partiji ne misli da će trajati večno, a Svetu materu vidi kao stambeno najugroženiju u Srbiji. Prostodušni SePeO ima Spomen dom na Ravnoj gori, pametnom dosta. Uh, iz Crne Gore, a sa mesta povisokog, stigoše crne optužbe, da iza ubistva crnogorskog novinara stoji onaj ko je pokojnika za života najviše i koristio. Nisam imao predstavu na koga crnogorski premijer cilja, ali je potonji kao u „Slagalici“ davao jedan po jedan podatak, te kako misteriozna ličnost ima običaj zapali poneku ambasadu, te da je učinila sve što joj se moglo da spreči osamostaljivanje Crne Gore, te da nije nedužna ni kad je atentat na Đinđića u pitanju. Neće ti se na ovo niko odazvati, mislio sam, a ti ime pažljivo zaobilaziš, ovo je kao kad bi se netom po objavljivanju rečenice „Živeo u jednom gradu jedan glup čovek“ neko sutradan autoru javno obratio: „Jel vi to na mene ciljate?“, kad, sam se javio Koštunica. Sve je, kaže, laž, ubijenog novinara nije naš bivši vladar ni poznavao, a kamoli da zna ko je ubijenome radio o glavi. Što se tiče optužbi vezanih za Srbiju, nije dotore Mila udostojio ni reči. Tako je, legalisto i ktitore, ako smo i učinili u Srbiji nešto što nije za podičiti se, ako smo svojim oklevanjem i nedelanjem načinili kakvu štetu ili greh, to se Crne Gore, sad kad je otišla, nimalo ne tiče.

Predsednik Socijalističke partije nije se ukazao u Požarevcu na godišnjicu Miloševićeve smrti, imao je sastanak u Briselu. Verovatno su domaćini predložili datum, ama se pitam je li naš premijer kazao: „Bi li to moglo nekog drugog dana? Moram na parastos kao prvoožalošćeni…“ Čak i ako je poseta utanačena znatno ranije, Slobin pravni naslednik zar ne nosi jedanaesti mart u srcu, zar ga ne zna u podne u ponoć? Predsednik Srbije je atentat na Zorana Đinđića ožalio u blagoslovenom ozračju svog i Miloševićevog prijatelja, veleodlikovanog Lukašenka čija je zemlja pod međunarodnim sankcijama, dakle i našim: Republika Srbija je loš policajac, a predsednik Srbije je dobar policajac.

Da. U koliko se filmova policajci polome da uhvate nekog razbojnika, a korumpirano pravosuđe prestupnika fino pusti, ili sama vrhuška policije to učini. E, novosadska policija našla je ukradenu Rembrantovu sliku, ali o kojoj se sad zucka da nije original. Zaista, i kad uhvatiš lopove, ne znaš kako da ih kazniš, prvobitno se mislilo da slika vredi deset miliona evra, sad ispada da je to neka replika, šta li, koja može da košta samo deset hiljada. Radi se o „Portretu starca sa krznenom kapom“. Starosti, to ti ime drugi nadenuše: pogledam čoveka, on jedva ako ima pedeset godina.