Tokom 2003. bilo više ubistava nego 1995. godine

Predsednik države o broju ubistava u Srbiji počinjenih u 2003. i 1995. godini (Tanjug, 17. decembar 2017. godine)
„Sinoć sam video da je bilo neko ubistvo u Beogradu. A kad pogledate, manje ih je nego što je bilo prošle godine. Kad pogledate, 4 puta ih je manje nego što je bilo recimo 2003. godine. A 2003. ih je bilo više nego što ih je bilo 1995, a vi pričate o povratku u devedesete, umesto da pričate o povratku u dvehiljadite.“

U noći između 16. i 17. decembra u pucnjavi ispred beogradskog kluba „Nana“ na Senjaku ubijen je jedan mlađi muškarac, a drugi je teško ranjen. 

Dva dana kasnije je uhapšen osumnjičeni za ovo ubistvo. Prema pisanju „Blica“, i ubijeni i ranjeni mladić imali su „debeli dosije“ u policiji, a način i mesto na kojem se ubistvo dogodilo podsetilo je na kriminalne obračune kojima su obilovale devedesete godine prošlog veka.
 
No, istog dana, 17. decembra, predsednik Vučić se osvrnuo na ovaj događaj, rekavši da je u 2017. godini bilo manje ubistava nego u 2016, i implicitno da su dvehiljadite godine zapravo bile one tokom kojih je građani trebalo da se plaše za svoju bezbednost – mnogo više nego tokom devedesetih.
 
Zvaničnih podataka o broju ubistava tokom 2017. godine još uvek nema, ali je izvesno da ih je bilo mnogo manje nego u 2016: u kvartalnim izveštajima o radu Ministarstva unutrašnjih poslova, koje je MUP podnosio skupštinskom Odboru za odbranu i bezbednost, vidi se da je u prvih devet meseci zabeleženo 56 ubistava (28 ubistava i 28 teških ubistava) i četiri teške telesne povrede sa smrtonosnim ishodom.
 
Pred kraj godine, 27. decembra, ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović je na poslednjem zasedanju tog Odbora u 2017. izjavio da je „na današnji dan“ broj ubistava iznosi ukupno 85:
 
„Do 2011. godine, bilo je prosečno 130 do 215 – a češće oko 145, 143, 148 – ubistava godišnje, i od 175 do 238 ubistava u pokušaju. Dakle, svake godine, što znači gotovo 1,5 ubistvo dnevno. Svakoga dana. U ovoj godini će biti, 85 na današnji dan, dakle, dramatično bolji rezultati, od dva do tri puta bolji rezultati u odnosu na taj period.“
Iz ovog izlaganja ministrovog može se saznati da mu baš i nije jasan pojam „prosek“, a da mu je još manje jasno da ubistvo u pokušaju zapravo nije ubistvo, i da ih ne može zbrajati zajedno sa ubistvima, pa onda donositi zaključke o „gotovo 1,5 ubistvu dnevno“.
 
Kako god, iz cele ove zbrke uzećemo kao relevantan podatak da se do pred sam kraj 2017. godine dogodilo 85 ubistava, što je znatno manje od 123 ubistva, koliko ih je bilo 2016. Štaviše, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u posmatranom periodu 1986-2017 (vidi grafik) zaključujemo da je u 2017. zabeleženo najmanje ubistava „u novijoj istoriji“.
 
*
Broj ubistava u Srbiji po godinama (Izvor: Republički zavod za statistiku za period 1986-2016, ministar Nebojša Stefanović za 2017. godinu)

No, pogledajmo grafik dalje: primetićemo da broj ubistava zabeležen 2003. (178) nipošto nije „četiri puta veći“ nego u 2017. godini, što Vučićevu izjavu čini neistinitom. Drugi deo izjave – da je te 2003. godine bilo više ubistava nego 1995. Vučićevu izjavu čini ne samo materijalom za „kratke noge“, nego celoj priči daje opasan – i duboko netačan – spin: da su devedesete bile bezbednije od dvehiljaditih.
 
Koliko to nije tačno vidi se iz statistike, i upravo zato smo period krenuli od sredine osamdesetih, u mirnodopsko doba. Poslednje mirnodopske godine, 1990, bilo je zabeleženo 163 ubistva u Srbiji. Četiri godine kasnije, taj broj je gotov dupliran, a sledeće, 1995, broj ubistava se zaustavio na 310: prema Vučiću, tih 310 ubistava je manje od onih 178 iz 2003. godine.
 
Dalje, prosek broja ubistava u periodu 1991-2000 bio je oko 270 godišnje: nijedne kasnije godine broj ubistava nije bio ni blizu tog broja – najviše, 218, zabeležen je 2001. godine, i nadalje se, uz pojedina iskakanja, vidi jasan trend pada.
 
I logično je očekivati takvu sliku – Srbija devedesetih bila je okružena ratovima koje je podsticala, finansirala i u njih slala vojne i paravojne formacije. Državni i paradržavni kriminal je cvetao, najveći broj građana je surovo osiromašio, upao u bedu i pitao se svakog dana kako da u hiperinflaciji prehrani sebe i porodicu, a do oružja je bilo lako doći. Nije ni čudo što je broj ubistava tokom devedesetih bio dupliran u odnosu na kraj SFRJ perioda. Isto tako, nije ni čudo što mafijaška i kriminalna ubistva i obračuni vraćaju sećanja iz devedesetih, a ne iz dvehiljaditih.
 
Sada, u 2017, broj ubistava je znatno manji nego bilo koje druge godine u prethodne tri decenije, i to je bilo i svakako će biti podatak kojeg će vlast, s pravom, da eksploatiše u narednom periodu. Međutim, druga jedna stvar je problem sa ovim ubistvima – što ona mafijaška, kriminalna, izvedena u javnosti, ne dobijaju sudski epilog.
 
KRIK i Radio Slobodna Evropa napravili su zajednički projekat nazvan „Crna knjiga“, odnosno bazu podataka o ubistvima izvedenim od 2012. godine na teritoriji Srbije (i Crne Gore), a koja imaju odlike mafijaških likvidacija.
 
Uvidom u ovu bazu podataka može se zaključiti da – nalik devedesetima – mafijaška ubistva po pravilu ostaju nerasvetljena, a događaju se na javnim mestima, ponekad i u sred bela dana.
 
Prema podacima „Crne knjige“, u periodu 2012-2017. u Srbiji je bilo 66 ubistava koja su nalikovala na mafijaške likvidacije, a od toga su samo četiri slučaja rešena (svega šest odsto). Za još 23,9 odsto ovih ubistava postoje osumnjičeni ili je suđenje u toku, a sve ostalo – 70,1 odsto – su i dalje „nepoznati počinioci“.
 
Devet ovakvih ubistava se dogodilo u 2016. i samo jedno je rešeno, dok se u 2017. taj broj povećao na 16, i još uvek nijedno nema sudski epilog. Dakle, u poslednje dve godine je od 25 ubistava koja nalikuju mafijaškim rešeno samo jedno (svega četiri odsto): prema „Crnoj knjizi“ u još tri slučaja su sudski procesi u toku, i u još tri postoje osumnjičeni. Ostalo – „nepoznati počinioci“.  
 
Ova statistika se znatno, znatno razlikuje od ukupnog broja rasvetljenih ubistava: prema podacima MUP-a, u periodu 2011-2015, bilo je 81 odsto rasvetljenih ubistava, a 83 odsto rasvetljenih teških ubistava. Prema istim podacima, u periodu januar-oktobar 2016. rasvetljeno je 87 odsto ubistava i 79 odsto teških ubistava. Postavlja se pitanje: šta je onda to što državu sprečava da rešava mafijaška ubistva?
 
Prvoj januara 2018. u Beogradu je ubijen crnogorski državljanin, koji je dovođen u vezu sa „kavačkim klanom“ iz Crne Gore.
 
Sutradan, direktor policije Vladimir Rebić rekao je da je ubijeni „od ranije poznat policiji i da sve ukazuje da se u tom slučaju radi o obračunu kriminalnih grupa“.
 
Ostaje da vidimo da li će broj mafijaških ubistava nastaviti da se povećava i u 2018. godini, a za izjavu da je 2003. godine – kada ih je bilo 178 –  bilo više ubistava nego 1995. godine – kada ih je bilo 310 – Aleksandar Vučić dobija ocenu „kratke noge„.
 
(Naslovna fotografija: FoNet/Ljiljana Stojanović)