Privreda Srbije je bila sačuvana tokom devedesetih (drugi deo)

Predsednik Vlade Srbije o ekonomskoj politici u poslednjih 30-ak godina. (Radio-televizija Vojvodine, emisija „Sučeljavanje“, 23. 3. 2017. godine)
„I u to najteže vreme (devedesetih godina), uz užasan život, koji je posle toga promenjen u značajno bolji život, uspeli smo da sačuvamo osnove naše industrijske i poljoprivredne prozvodnje, srž i suštinu naše privrede, koja je suštinski rasturena i opljačkana od 2000. do 2007. godine, a zatim katastrofalnim merama Srbija dovedena do potpune ivice bankrotstva, od 2008. do 2012.“
U prethodnom delu teksta bilo je reči o tome šta je nova vlast zatekla nakon 5. oktobra 2000. godine: privrednu aktivnost koja je bila više nego prepolovljena u odnosu na 1989. godinu; fabrike sa opremom koja je u potpunosti zastarela, sa izgubljenim tržištima i kontaktima; kao i ogroman suštinski višak zaposlenih, koji će biti formalizovan u godinama koje su usledile. Zbog ovoga smo izjavu Aleksandra Vučića – da je privreda Srbije očuvana tokom devedesetih – već ocenili kao „neistinu“, dok će u ovom, završnom delu teksta biti govora o tome šta se događalo nakon promena vlasti – kako te, 2000. godine, tako i 2012. godine.
POSLE 2000: Do izbijanja svetske ekonomske krize, BDP Srbije u periodu 2001-2008. porastao je za 58 odsto, a po rečima prof. Arsića, “ova faza, koja je trajala osam godina, predstavlja jedini period znatnijeg rasta privrede Srbije tokom poslednje dve i po decenije”. Nakon izbijanja krize, BDP u proseku stagnira do danas. A kada je reč o investicijama, Arsić piše da je u periodu 2004-2008, ukupni kapital u Srbiji porastao za oko 15 odsto, zahvaljujući nivou investicija koje su bile znatno veće od stope amortizacije:

“Ekonomska vrednost kapitala je nastavila da opada i u periodu 2001-2003. godine, ali znatno usporenijim tempom. Ukupno smanjenje vrednosti kapitala u periodu 2001-2004. iznosilo je oko 4 odsto, odnosno oko 1 odsto godišnje, što je znatno manje od stope obezvređivanja od 4,5 odsto godišnje tokom 90-tih godina. Smanjenje, a potom i zaustavljanje opadanja vrednosti kapitala rezultat je povećanja stope investicija, koja je u periodu 2001-2004. godina u proseku iznosila 17 odsto, pri čemu je stopa investicija iz godine u godinu rasla tako da je u 2004. godini dostigla nivo od 21 odsto. Procenjujemo da je u periodu 2004-2008. godina ukupni kapital u privredi Srbije povećan za oko 15 odsto što je ujedno i jedini period tokom poslednje dve i po decenije u kome je vrednost kapitala u Srbiji rasla. Od početka ekonomske krize 2009. godine pa do 2015. godine vrednost kapitala u privredi Srbije stagnira, što je posledica smanjenja stope investicija na nivo od oko 18 odsto, što približno odgovara iznosu amortizacije”, piše Arsić 2016. godine.

Prema rečima profesora Ljubodraga Savića, takođe sa Ekonomskog fakulteta, privreda tokom devedesetih jeste „oštećena u značajnoj meri, naročito industrija“, i demokratske vlasti su nakon 2000. godine zatekli „prilično haotičnu i lošu privrednu situaciju“, ali je njeno uništavanje dovršeno procesom privatizacije.

„Neki kapaciteti, kao što su javna preduzeća, bili su očuvani“, kaže prof. Savić. „Na primer, najveća proizvodnja električne energije posle Drugog svetskog rata u Srbiji zabeležena je 1993. godine, u vreme najgore hiperinflacije, od preko 43 milijarde kilovat-sati. Nikad pre ni posle toga nismo dostigli to. Dakle, neki kapaciteti su očuvani i tokom devedesetih. Šta je suština kod industrijske proizvodnje, šta je najvrednije? Najmanje je vredna oprema, jer se ona ionako menja posle pet ili 10 godina. Ostale su građevine, koje inače treba praviti sa ledine, a problem su kupci, odnosno tržišna pozicija. A najveći problem je znanje ljudi. To znanje nije izgubljeno tokom devedesetih godina, već posle 2000. U prerađivačkoj industriji nema specifičnih znanja, već znanja koja se brzo usvajaju, i tada je još uvek bilo kapaciteta i potencijala. A mi smo sve to predali u ruke strancima. Srpska industrija je 17 godina nakon promene vlasti na manje od polovine industrijske proizvodnje u odnosu na 1990. godinu. Srpski izvoz je 2,5 puta viši u odnosu na 1990. godinu – tada smo i mi i Češka imali oko šest milijardi dolara. Mi danas imamo 15 milijardi, a Česi 176 milijardi. To je zato što mi nemamo šta da izvezemo, nemamo domaću industriju. U tom smislu je odgovornost demokratske vlasti što nisu razumeli da dobar privredni razvoj podrazumeva da moraš imati dobro razvijenu industriju. Dakle, devastacija srpske privrede, urušavanje, potonuće počelo je devedesetih godina, ali je nažalost, barem kada je reč o industriji, dovršeno nakon 2000. godine. Ne mogu da govorim za sektor usluga, jer se on razvijao od 2001. godine – banke, trgovine, osiguravajuća društva – toga imamo za dve države, ali od toga ne može da se živi. A propast srpske industrije je, uz par časnih izuzetaka, nastavljena i posle 2000. godine, kroz katastrofalan model privatizacije.“, zaključuje prof. Savić.

Međutim, prema rečima prof. Madžara, posle 2000. godine “bilo je vrlo loše politike, bilo je korupcije, zloupotrebe, bilo je svega i svačega, ali to nije bilo ni izdaleka onako strašno kakve su bile sankcije”. Madžar napominje da mi nismo svesni kakav su udar sankcije produkovale na našu privredu: “Dakle, prvo nije valjalo ono u socijalizmu. Drugo, sankcije su bile smrtni udarac našoj privredi, treće, nije valjalo ni ono što su gospoda iz DOS-a radila, i četvrto, ne valja ni ovo sada što sada ovi rade – sa kadrovskim zaposedanjem javnih preduzeća i državnih službi, ovo ne vodi daleko, jer privreda ne može dobro funkcionisati ako se ne popuni najboljim kadrovima sa kojima zemlja raspolaže, a to za sada nije slučaj. Druga stvar, subvencije koje su na nivou od tri odsto bruto domaćeg proizvoda, su rak-rana naše privrede, kao i javna preduzeća koja su strašno neefikasna, koja se zadužuju, pa dugovi u krajnjoj liniji padaju na budžet: ovi danas još nisu dovoljno popravili svoju politiku da bismo mogli da kažemo da smo na nekom sigurnijem putu oporavka”, kaže Madžar.

*
Milojko Arsić, Ljubodrag Savić, Ljubomir Madžar / Foto: FoNet (Medija centar)

UMESTO ZAKLJUČKA: Dakle, uprkos tome što među ekonomistima postoje izvesna neslaganja oko uloga vlada nakon 5. oktobra 2000, deluje da nijedan od naših sagovornika nije mišljenja da su “srž i suština” privrede Srbije sačuvani tokom devedesetih, a pojedini tvrde da je ona tada tako temeljno uništena da se još uvek nije oporavila. Prof. Arsić čak tvrdi da će Srbiji biti potrebno nekoliko decenija da sustigne – ne zemlje Evropske unije, već zemlje Centralne i Istočne Evrope koje su krajem osamdesetih godina prošlog veka bile na sličnom nivou razvoja sa Srbijom. 

“Ekonomski krah je doveo do obezvređivanja faktora proizvodnje, čime su trajno smanjene proizvodne mogućnosti Srbije, što znači da efekti kraha nisu iščezli nakon ukidanja sankcija. Tokom 90-tih su pogoršani i ostali fundamentalni faktori rasta privrede koji utiču na fizički i ljudski kapital, zbog čega je nakon 2000. godine otežano brzo povećanje potencijalnog i stvarnog BDP. Tokom 90-tih su pogoršane institucije, izraubovana infrastruktura, pogoršani su rezultati obrazovnog sistema, pokidane poslovne veza sa svetom”, piše prof. Arsić, zaključujući da je “nizak nivo razvijenosti, zaposlenosti i standarda stanovništva najvećim delom rezultat ekonomskog kraha tokom 90-tih godina prošlog veka”. 
Zbog svega navedenog, za izjavu da je privreda sačuvana tokom devedesetih, a tokom dvehiljaditih opljačkana i generalno uništena, Aleksandru Vučiću dajemo ocenu “neistina”.
Naslovna fotografija: FoNet/Nenad Đorđević