Zaposleni UN i SZO nemaju apsolutni imunitet od krivičnog gonjenja
Navodi da su zaposleni Ujedinjenih nacija i Svetske zdravstvene organizacije od osnivanja apsolutno zaštićeni od krivičnog gonjenja i istraga netačno predstavlja međunarodne propise o imunitetima i stvara privid pravne nekažnjivosti - koja ne postoji u ovom slučaju.
- Konvencije UN-a iz 1946. i 1947. godine predviđaju funkcionalni, a ne lični imunitet zaposlenih.
- Zaštita važi samo za službene dužnosti, ne i za lična krivična dela i zloupotrebe.
- UN i SZO mogu da ukinu imunitet pojedincu ako njegovo zadržavanje ometa sprovođenje pravde.
- Mehanizmi odgovornosti postoje i korišćeni su u praksi.
- Objave ocenjujemo kao netačne.
Tvrdnja da zaposleni UN-a i SZO-a „uživaju apsolutnu nekažnjivost“ proširila se društvenim mrežama kao navodni „dokaz“ da međunarodne organizacije deluju izvan domašaja međunarodnih zakona. Međutim, propisi koja uređuju njihov status, ne potvrđuju sporne teze.
Naime, imuniteti UN-a i SZO-a uvedeni su neposredno nakon Drugog svetskog rata kako bi se obezbedilo da međunarodne organizacije funkcionišu bez uticaja vlada pojedinačnih država. Cilj je bilo sprečavanje pravosudnih zloupotreba država članica za vršenje političkih pritisaka, zastraživanja ili ometanja službenika zbog posla koji obavlja u ime organizacije.
Ova zaštita se odnosi isključivo na radnje preduzete u okviru službenih dužnosti i služi zaštiti funkcije, a ne osobe. Za sve što se nalazi van tog službenog okvira, uključujući potencijalna krivična dela, države mogu da traže ukidanje imuniteta, a UN i SZO su dužne da takve zahteve razmotre i da imunitet ukinu kada bi njegovo zadržavanje ometalo sprovođenje pravde.
Pravni okvir čine dva ključna dokumenta – „Konvencija o privilegijama i imunitetima Ujedinjenih nacija“ iz 1946. godine, čiji se originalni tekst nalazi na sajtu Međunarodnog suda pravde i „Konvencija o privilegijama i imunitetima specijalizovanih agencija“ iz 1947. godine, koji obuhvata Svetsku zdravstvenu organizaciju i druge specijalizovane agencije sistema Ujedinjenih nacija. Oba dokumenta predviđaju da zaposleni uživaju imunitet samo u vezi sa radnjama koje su izvršili u okviru službenih dužnosti.
Drugim rečima, imunitet je isključivo funkcionalan i vezan za prirodu posla, a ne za ličnost službenika. Konvencije istovremeno propisuju da se imunitet ne dodeljuje radi lične koristi zaposlenog, već u interesu organizacije. Izričito se navodi obaveza generalnog sekretara UN-a, odnosno generalnog direktora SZO-a, da ukine imunitet ako bi njegovo zadržavanje ometalo sprovođenje pravde. SZO u svojim zvaničnim dokumentima navodi upravo ovo pravilo – da je dužna da ukine imunitet kad se utvrdi da je procesuiranje neophodno i da to ne ugrožava funkcionalnu nezavisnost agencije.
U praksi, UN su u više puta navrata razmatrale pojedinačne zahteve država koje traže ukidanje imuniteta pojedinim zaposlenima i da su imuniteti predmet evaluacije, a ne automatska i neograničena zaštita. Sistem interne pravde UN-a, uključujući odluke Apelacionog tribunala UN-a, potvrđuje da imunitet ne sme postati prepreka u postupcima gde postoji osnov za istragu ili krivično gonjenje. Izveštaji Generalnog sekretara redovno navode primere u kojima su nadležni organi UN-a analizirali zahteve država za ukidanje imuniteta i donosili odluke u skladu sa pravilima.
