One way ticket

Pišući o šahu Zoran Prvočuveni Stanojević konstatovao je da još niko nije predajom izbegao poraz. Boris Tadić drži da mu je to baš pošlo za rukom. Abdicirao je bez borbe pošto se uverio da će njegov politički amanet, zemunski rečeno, biti ispoštovan, a amanet je takav da sam ga ja već zaboravio. Pod jedan, da partiju kao što joj samo ime kaže njegovi naslednici demokratizuju, pod dva, da je vode pravim putem, pod tri ne znam, ali nešto isto tako dramatično i revolucionarno, pod četiri, da dvoje njegovih, meni nepoznatih ljubimaca garantovano budu demokratski izabrani u Glavni odbor ili da budu potpredsednici, tako nešto, i pod 4. a) da prema malobrojnicima koji su mu bili odani ne bude teških represalija, progona, zlostavljanja, revanšizma i pizme.

I dok sam se ja radovao što će školstvo dobiti natrag poslenika koga su pokolenja volela, a i on njih, čujem da će bivši predsednik ostati u politici, ali će svoje dokazano ekumenstvo staviti na raspolaganje međunarodnoj zajednici, ne pada mu dakle na pamet da se vrati u zbornicu, ni u učionicu. Ova mišica koju sam ponosno golu pokazao prilikom mog javnog vakcinisanja neće više nikad stiskati mrski zeleni dnevnik. Kad bi ga sad dekretom Toma Nikolić vratio da predaje u školi (a država je nekad lekare, učitelje, sudije i druge raspoređivala tamo gde je ona smatrala da su potrebni, neke čak u Ivanjicu), to bilo kao ga šalje na Kolimu, i nije to slučaj samo sa Tadićem, politika je opijum za narod, ko to okusi mrska mu je i pomisao na prethodni stupanj razvoja. Pitati Tadića bi li se radovao ponovnom radu sa đacima isto je što i pitati leptira bi li voleo da opet bude larva ili lutka. Na prethodne svoje profesije i prethodna zaposlenja političari gledaju kao na niži stupanj u ličnoj evoluciji, a u evoluciji ireverzibiliteta, kako smo učili – nema. Odbijajući nakon kraha i samu pomisao na povratak u struku, i Tadić potvrđuje da je politika kulminacija života, ali i da je reka bez povratka, kao što smo gradeći prugu gradili sebe, tako je i Boris Tadić gradeći mir na Balkanu načinio od sebe gorostasa koji ne bi mogao više da prođe kroz ragastov zbornice.

Šta reći o rabu Božijem Tomislavu koji je iz zmijskog gnezda ispao mečki na rupu? Zmijarnik su ovi što prisluškuju predsednika Srbije i predsednika SNS-a, a vlasnica rupe tj. počinilac atentata ne zna se još ko je. Negdašnji kragujevački činovnik (ili možda terenac, nisam proučio životopis), koji se raščuo stavši bodro uz Vojvodu Šešelja, te je i sam proizveden u četničkog vojvodu, a stanovništvo ga je nakon dvadeset godina njegovog profesionalnog poslaništva izabralo za predsednika Republike Srbije dogurao je do pogibelji o kakvoj nije ni sanjao u prethodnoj svojoj razvojnoj fazi: u kolonu čije je svečano središte bio on kao predsednik zaleteo se džip koji, gle, pripada policiji (dakle, i vozilo koje mi je ugrozilo predsednika ja sam kupio!). Istraga je kak se veli u toku, ali je uzrujanost stanovništva koje ja susrećem minimalna, ako je zaista reč o atentatu, makar i neuspelom, zar ne treba svi da se malo više potresemo?! Treba, ali su novoradikali pre pola godine digli dževu da je njihova konkurencija na izborima krala ili pak dometala pune džakove lažnih glasačkih listića, pa se nakon njihovog trijumfa na izborima skandal izdušio. Barem petnaest godina živeli su za Veliku Srbiju, čak se i njihov nezavisni medij tako zvao, sad su svi za Veliku Evropu sa Srbijom kao njenom dušom… Tja, neki se saobraćajni i protokolarni faul bez sumnje desio, ali i kad se raščuje da su srpski prednjaci prisluškivani i kad se ispostavi da su na drumu bili napadnuti, kao da svemu fali samo još jedno zrnce verodostojnosti, kstati, ako se zaista radilo o atentatu je li meta bio predsednik Republike ili četnički vojvoda – da nisu partizani?! To mi je prvo proletelo kroz glavu kad sam čuo da je osujećen napad, diverzija, atentat ili otmica.

Svi drugi velikani ostadoše u senci slavne Tadića odstupnice i opasnosti nadvivše se nad njegovog naslednika, Mićunović je kao i svaki starosta radostan kad se čeljad ne hvataju za gušu, nego kad se kako bilo nagode, izjavio je da jedinstvo DS-a nije narušeno. Dedica su i ranije više od drugih trudili oko povezanosti. Na redu je rubrika „gde su, šta rade?“, Rade Bia Bulatović primljen je ili vraćen u MIP (mora da mi je promakao konkurs za to mesto) gde će se baviti nesvrstavanjem. Bio je prilično svrstan, i to uz Koštunicu, ali svi se mi dijalektički razvijamo. U životu neslavnih ličnosti – ništa novo, demontirano i odneseno dvanaest radijatora iz nekog doma kulture, u Boru ukradeno isto toliko bandera, svakog dana četvoro građana Srbije digne ruku na sebe, evo Brethove pesme „S obzirom na bedu“:

U našoj zemlji
Ne bi smelo biti mutnih večeri,
Opasni su i visoki mostovi iznad reka,
Čak i sat između noći i jutra,
Pa i celo zimsko doba,
Jer, s obzirom na bedu
Dovoljna je neka malenkost
Pa da ljudi odbace
Nepodnošljivi život.