Blessing addict

Tomislav Nikolić, ako ovako nastavi, postaće blessing addict, osladilo mu se da ga patrijarh blagosilja jednom nedeljno: kraj svih državničkih obaveza našao je vremena da apdejtuje još važeći blagoslov iz prethodne sedmice, s tim što je Njegovu svetost blagozamolio da se ovog puta više usredsredotoči na buduću Vladu. Ali ni poglavara SPC nisam video nikad toliko ozarenog kao kad mu dođe Toma Nikolić. Crkva i država, odvojene zakonom jedna od druge, a poglavari ne mogu jedan bez drugog! Dok su oni razmenjivali blagoslove đaci su na prijemnom ispitu lupali glavu o kojem biblijskom gradu peva Jelena Karleuša, neki od ovih koji nisu prošli digoše dževu protiv ovako blasfemičnog pitanja, mi naučili šta je učkur, šta bijelo grlo, ko je bio Murat, ko ga je rasporio, a škola nas ispituje o JK. Deco moja hristolika, ispit vam je iz informisanosti, a JK je deo naše stvarnosti, vi izgleda ne biste, kao Sartr, da priglite svoju epohu, hoćete da vas testiraju stalno o Vidovdanu i o selu Bau gde se rodilo četništvo!

Dan takozvanog ustanka protiv takozvanog Trećeg rajha proslavljen je širom Srbije kako Bog zapoveda, u ćutnji, kajanju i postiđenosti, čekao se mnogo veći blagdan, Dan nauke, koji smo proslavili zajedno sa naprednim čovečanstvom; bol koji nam je nedavno naneo naš mladi naučnik, otac prvog srpskog satelita, ublažava nam Teodor fon Burg koji hara matematičkim olimpijadama; Ustavni sud zaključio je da Vojvodina preteruje sa autonomijom, a Novi Sad da se lažno izdaje za glavni grad pokrajine, ova odluka dovela je do ushićenja Vojislava Koštunicu, ustavotvorac je odluku US proglasio istorijskom. Kod njega je sve istorijsko, on sam je istorijski, preambula je istorijska, jedino je Vojvodina tikva bez korena. Srbiji predstoje godine štednje i odricanja kako bi svog diplomatskog fon Burga tj. Jeremića poslala u preskupi Njujork, za to joj treba sedam i po miliona evra. Mušterije narodne kujne u Kuršumliji, njih devesto pedesetoro, među njima dvesto pedesetoro dece, pozdravile su našu najveću diplomatsku pobedu, već neko vreme ne dobijaju nikakvo kuvano jelo, samo hleb i mesni narezak. Neka, neka budemo na večitoj marendi JNA, samo neka naš predstavnik tamo povrati Kosovo. I zaista, najskuplji stipendista države Srbije izjavio je da će Kosovo ući u Ujedinjene nacije samo preko njega mrtvog, život se za Svetu zemlju dakle može položiti i na Menhtetnu; Ban Ki Mun je bio nameran govoriti sa svojim mlađanim harvardskim sabratom u četiri oka, izgledalo je kao da će ga reziliti, posle čitam kako nam je poručio da bismo morali biti ponosni na Jeremića, potonji se pak isto lepo izrazio da je Ban Ki Mun dobrodošao na svaki pedalj srpske zemlje, pa samim tim i na Kosovo; sve raspoložive snage DS, MUP, BIA, i Mccann Eriksona neodustajno traže sigurnu kuću za bivšeg predsednika, Nikolić ga ne sikteriše iz Lackovićeve 10, ali je Borisu neprijatno da daljim boravkom ometa Nikolićevo uspenje, te se vinuo do Dubrovnika. Taman je predsedavajući kazao kako Srbija nema predstavnika na hrvatskome samitu poradi toga što još nema vladu, kad se na vratima pojavio Boris Tadić, kao Harison Ford kad se pojavi na kongresu onih lekara prevaranata, l’eta c’est moi, predstavi se našijenac, oko njega se namah sotvori venac velikaša željnih da se sa njim rukuju, ali se to posrećilo samo Hašimu Tačiju, dok se ostali morahu zadovoljiti da mu dotaknu ko rukave ko manžetne od košulje. Rasim Ljajić je nakon teških duševnih muka, bolova, probadanja, grčeva i žiganja ušao u Vladu, gde mesta ima, gle, i za Velju Ilića koji se već izvinio Olji Bećković i time nagovestio da štampi predstoje mnogo bolji dani. Našim sportistima je stanovništvo na platnu, pretpostavljam srpskom, pisalo poruke ljubavi i dobrozhelatel’nosti, olimpijci su ispraćeni i zvaničnom dodelom svetih amajlija, a iz ruku Vlade Divca koji je u čast Olimpijade bradu fazonirao kao predsednik Krunskog saveta g. Acović; kladio bih se da će na amajliji biti Trojeručica, možda je i ušla u uži izbor, ali je na konkursu izgubila od Pančićeve omorike, kao Tadić od Tome. Uglavnom su pre polaska na Ostrvo svi naši sportisti okićeni. Ne znam zašto i oni po uzoru na predsednika Tomu nisu bili kod patrijarha da ih on blagoslovi, ovako ispada da se Olimpijski komitet okrenuo unazad čak do neznaboštva i oslonio se na magijski predmet, amajliju: „Primi ovu amajliju i neka te čuva od turbulencije na putu, od trovanja hranom, neka te štiti od dušmanskih čarolija i tuđinskih amajlija, neki će od vas osvojiti i medalju, nekima će ova amajlija biti sve…“

Kad rekoh patrijarh, izgleda da ga susreti sa predsednikom učvršćuju u crkvenom imperijalizmu, predsednik, siromah, mora da se odriče svega dragog da bi ovo što je ostalo od Srbije ušlo u Evropsku uniju, Njegova svetost nema od koga rebri, i kaže da SPC pokriva sve vernike u bivšoj SFRJ, Evropi, Australiji, Americi, pa su samostalne crkve poput crnogorske čist višak, promašaj, izdatak i greh. Što se pape tiče, patrijarh drži da još nije vreme i Sv. matera neće visokog gosta još da pozove u posetu, šta da dođe na primer ovamo i da mu se desi neka neprijatnost poput atentata koji je izbeglicama, onako prekim i ogorčenim, kao dobar dan, a tušta ih je i tma kod nas! Drugo, a možda i prvo, ruski patrijarh priznade da bi njegov dolazak ovamo bio nemoguć ako bi tu se tu vrzmao i Sveti otac, te je papi kao i prethodnicima mu ostavljeno da sanja susret sa decom Rimokatoličke crkve razasutom po Srbiji, a verovatno i ne zna da mu je naš patrijarh spasao život.