Talenat i obožavalac
O jadu našeg predsednika koji se prostodušno potužio kako ne može da dobije telefonsku vezu (usled čega su tzv. društvene mreže ostale uskraćene za ko zna koliko mudrolija koje osobi srećnoj kao što predsednik jeste srećan naviru li naviru) – nema ko se nije zabavio.
Ali zar nije u senci toga medijskog zaostajanja – koje može biti i simpatično, predsednik je možda to i hteo: da pokaže kakav je on dragec u predvorju starosti postao!- ostala rečenica kojom državnik nagovara braću u Hristu, pašenoge, rođe, prike i šta ti ja znam, da uprkos poodmakloj životnoj dobi naprave kakav nestašluk: „Hajde da damo negde neki komentar!“
Ali, pogledajmo kako je predsednika Republike branio njegov savetnik Oliver, bivši dekan Pravnog fakulteta (daj da oteramo neke profesore sa fakulteta), očinsku i svetosavsku poslanicu predsednikovu „ne kopaj po Srbiji“, a upućenu tužiocu za ratne zločine, mnogi su shvatili kao pretnju g. Vukčeviću. Ali, ne!
Predsednikov savet tužiocu, proistekao možda i iz prijateljevanja sa patrijarhom, znači: ne kopaj po Srbiji, ne rovaši je dok tvoja braća poravnavaju bagerima moju rodnu Bajčetinu, ako si željan ašova, lopate i krampa, kopaj po zemljama u kojima su Srbi stradali!
Nema dakle govora o pretnji, što je Oliver Antić naučno i pravosnažno dokazao oslanjajući se pre svega na izražajnost sopstvenog lica i glasa (te mu argumenti nisu ni u jednom trenutku ustrebali): „Kako može predsednik da preti tužiocu?! Ka-ko?!! Ne može nikako!“
Kratko i jasno, hvala profesore, sad mi je puklo pred očima da ne bi to predsednik mogao sve kad bi mu se od duga vremena možda i prohtelo. „Kako može da mu zabrani da se time bavi?! Nikako ne može da mu zabrani!“ (Ovo mu dođe kao obnovljeni sudski proces, ponovljeni postupak u kojem je prvobitna presuda konačno potvrđena.)
To je Oli jedva dočekao, pa dohvati zlatna šestoperca, njime razbi četir’ petokrake, i podera crvenu maramu koju kopač i dan-danas čuva, da ga večno na Tita podseća: „Kome je on dao zakletvu? Josipu Brozu! On misli da je to nešto pozitivno!“
Ne bio ja predsednik Republike, pa da ovo slušam. A možda je predsednik Olivera, slušao, slušao, ta toliko se dekanoj školovanosti divio (dok nije i sam preučio), i kako sad da prekine ovaj gramatički i semantički debakl, kako drukčije nego da pljesne kraljevskim dlanom o dlan: „Hajde da damo negde neki komentar!“